Jedna moja stara susjeda je znala reći: nedaj bože, što se podnest može... I stvarno je to tako.
Prištekali su me još u bolničkoj sobi na neku infuziju, u kojoj je bilo i to sredstvo za uspavljivanje. I sad ja čekam kad ću zaspati. A ono nikako, pa nikako. Opet došla sestra i kaže da skinem i tu spavaćicu. Ja: pa nećete me valjda golu po bolnici vozati??? Ma pokrit ćemo mi tebe do tamo, ne brini se..Joj što volim kad mi tako netko kaže TI, odma si djelujem ko neki curičak, a ne teta sa dvoje djece u četvrtoj dekadi. I pokrila me sestra i provozala hodnicima, liftovima, i uvezla u operacijsku salu. Premjestili me na neki ležaj toliko uzak, da sam mislila kad zaspem da bi lako mogla opast s njega. Ruke mi raširili u razručenje, privezali (užas!!!) nekim kajišićima ko da bi im ja nekud bježala, i sa mene skinuli onu zelenu krpu. Ležim i gledam u plafon, ne znam kud bih. Točno iznad moje glave ono okruglo, što sam mogla vidjet u filmovima, svjelo, reflektori, da kirurzi sve dobro vide. Sad su bili ugašeni, pa je služilo kao ogledalo. Katastrofa. Razmišljam da tak nekako izgledam i na plaži, samo imam one dvije krpice....Zaspala sam zamišljajući kričanje galeba i zapljuskivanje mora po mojim tabanima.
Operacija je trajala do ponoći, upala slijepog crijeva bila je točno dijagnosticirana, na vrijeme se operiralo, pa nije puklo. A bilo je sasvim blizu. I još su mi rekli da je bilo svo usukano i puno nekih priraslica i da je prava sreća da sam ga se riješila. Mog kulenčića. Nisam to ni znala, a kao pušem se da sam neka slavonka, da se kuleni prave tako da se smjesa napuni u baš taj dio svinjskog crijeva koji se kod ljudi zove ćoravo.
Bila sam još nekoliko dana u bolnici, sve skupa tri tjedna na bolovanju, imam ožiljak od 5,5 cm na mom trbušćiću, i neponovilo se više...
Post je objavljen 14.07.2005. u 13:12 sati.