Došao je i posljednji dan u Maliju i uopće posljednji dan mojih putovanja ove godine. Ne znam da li da kažem nažalost ili hvala Bogu jer koliko god mi je bilo prekrasno protekla četiri tjedna, toliko sam i umoran od neprestanog pješačenja i razgledavanja.
Mnogi kažu da je Musee National du Mali jedan od najboljih, ako ne i najbolji muzej u Zapadnoj Africi. Stoga sam ujutro otišao u to se uvjeriti. Muzej se nalazi na krajnjem sjevernom dijelu grada, u četvrti u kojoj su između ostalog smještena brojna ministarstva, fakulteti itd. Kako se hotel nalazi na jugu Bamaka i to još s druge strane Nigera, pješačenje me doslovno ubilo. Po dolasku u muzej više nisam osjećao noge. Putem sam naišao na žalosnu sliku jedne siromašne zemlje i njenog glavnog grada - mnoštvo beskućnika i prosjaka. Mnogo više nego u ostalim mjestima u Maliju koja sam posjetio. Moja pretpostavka je da siromašno stanovništvo sa sela bježi u glavni grad u potrazi za boljim životom, trbuhom za kruhom, ali bolji život ne pronalaze te su primorani živjeti na ulici i prositi da bi preživjeli. Stari i mladi, muškarci i žene, a mnoge žene i s malom djecom u naručju. To se događa i drugdje u svijetu, u drugim glavnim gradovima, pa tako i u Bamaku. Musee National du Mali me je, iskreno, razočarao. Očekivao sam puno više. A kad ono samo tri prostorije: jedna s prapovijesnom umjetnosti, druga s umjetnostima raznih malijskih plemena i treća posvećena malijskim tkaninama. Da spomenem da je cijena ulaznice skočila s CFA 500 na CFA 2500 za strance. Malijci plaćaju CFA 500. Lijepe skulpture, maske i ostali predmeti, ali malo preskupa ulaznica za tako mali inventar. Već je prošlo podne kad sam napustio muzej i uputio se u potragu za nekim restoranom ili štandom s hranom. Potraga je potrajala jer su restorani, čak i oni jeftiniji, čini se luksuz u Bamaku, a i u šetnji tržnicama nisam nailazio na štandove s hranom kao što je to bio slučaj u Djenneu ili Moptiju. Čudna stvar! Možda je razlog tome što je danas petak, sveti dan za musliamane, a uz to još traje Ramadan (iako to nije predstavljalo problem prethodnih dana). U jednom trenutku, malo prije 13:00 sati, naišao sam na zatvorenu čitavu ulicu jer su je muslimani ispunili i imali podnevnu molitvu. Konačno sam, nakon sat vremena potrage, naišao na restoran Central gdje je izbor jela bio krajnje ograničen, ali kuhana riža s povrćem i začinima utažila je, barem trenutno, moju glad. Vratio sam se u hotel kako bi se odmorio prije večerašnjeg odlaska na aerodrom.
Royal Air Maroc ima čudne letova za i iz Bamaka. Kad sam dolazio, avion je u Bamako sletio u 02:25 sati. Sada iz Bamaka za Casablancu polazi u 03:25. Netko bi morao ozbiljno popričati s odgovornima u RAM-u jer su avioni u sitne jutarnje sate ubitačni. Na aerodrom u Bamaku došao sam oko 19:30 sati. Od hotela sam najprije pješačio 5km do glavnog autobusnog kolodvora (Gare Routiere) gdje sam preostalih 10km uzeo taxi za CFA 3500. Mirco i Grazia su već bili ondje. Razdvojili smo se u Moptiju prije dva dana. Oni su otišli u Segou, grad na obali Nigera, na pola puta između Moptija i Bamaka, a ja u Bamako. Danas popodne su došli u Bamako i otišli odmah na aerodrom tako da grad nisu ni vidjeli.
Čekanje na aerodromu bih najradije što prije zaboravio. 03:25 sati nikako da dođe. Naš let bio je posljednji. Stolice na aerodromu iznimno neugodne. Aerodrom je tako malen da ga se cijelog prođe u 5 minuta. Čak i kraće od toga. Mogu samo zamisliti kakvi su onda manji aerodromi u Maliju poput onog u Moptiju ili Timbuktuu.
Za razliku od ostalih letova večeras koji su svi odreda kasnili, RAM-ov let za Casablancu bio je točan u minutu. Nakon detaljne sigurnosne pretrage, ušli smo u avion, spremni za polazak. Let je bio posve pun - samo par praznih mjesta. Mnogo turista što me jako iznenađivalo u Maliju jer na Mali nisam gledao kao na veoma turističku zemlju. Mislio sam da ću biti jedan od rjetkih.
Avion je uzletio. Zbogom Mali i hvala na prekrasna dva tjedna. Mali je ispunio i nadmašio sva moja očekivanja. Prekrasna zemlja, iznimno ljubazni i susretljivi ljudi. Nema sumnje da ću se jednog dana vratiti. Tada je na repertoaru posjet Timbuktuu kojeg ovaj put nisam uspio ugurati u svoje planove.
Što mi se najviše svidjelo? Ljudi - njihova otvorenost, spremnost na pomoć. Gdje god sam došao, bio sam toplo primljen. Osjećao sam se gotovo kao kod kuće. Potom nezaboravna zemlja Dogona s kućama od blata, dogonske žitnice, togune, đamije. Ne smije se ni izostaviti tržnica u Djenneu s prekrasnom đamijom u pozadini. Mali mi je u ova dva tjedna pokazao da ima mnogo za ponuditi. Kroz par godina sigurno će biti preplavljen turistima (iako ih je, ponavljam, već i sada mnogo) poput Tunisa, Egipta ili Maroka. Sigurno...
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:32 sati.