Pregled posta

U tisuću devetoj stotini u dvadesetoj i osmoj godini jednog jutra usred Beograda puno tuge i još više jada...U skupštini pištolj opalio Stjepana i Pavla pogodio Hrvatska je majka zaplakala,braća Radić za Hrvatsku pala...Kad je Stjepan Radić umirao Hrvatsku je braću dozivao: OJ HRVATI BRAĆO MOJA MILA NAŠA MAJKA HRVATSKA JE ŽIVA!

Stjepan Radić, političar i pisac; rođen: 11. VII 1871. u Trebarjevu Desnom, umro 8. VIII 1928. u Zagrebu. Isključen u Zagrebu iz sedmog razreda gimnazije zbog političkih razloga; privatno polaže maturu u Karlovcu. God. 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. zbog javnog napadaja na bana Khuena i suđen na 4 mjeseca strogog zatvora. God. 1895. ponovo suđen na 6 mjeseci zatvora zbog spaljivanja madžarske zasta­ve prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu. Nastavlja pravne studije u Pragu, ali je ubrzo isključen i s praškog, a odmah zatim i s peštanskog sveučilišta, tako da mu je daljnji studij onemogućen na čitavom području Austro­-Ugarske Monarhije
God. 1896. putuje u Rusiju, 1897-­1899. završava u Parizu Višu političku školu, zatim živi neko vrijeme u Pragu surađujući u češkim listovima, a kad ga odatle policija protjeruje, odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika češke, francuske i rusije, listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i štampa članke u Srpskom književnom glasniku; 1902-1906. u Zagrebu glavni je urednik časopisa Hrvatska misao. God. 1904. s bratom Antunom osniva Hrvatsku seljačku pučku stranku. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovo je u zatvoru. Studenog 1918. na sjednici Narodnoga vijeća suprot­stavlja se centralističko-hegemonističkom načinu uje­dinjenja. Ubrzo zatim mijenja naziv svoje stranke u Hrvatska seljačka republikansku stranka. U Veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memo­randumom, u kome se zahtijeva za hrvatski narod pravo na samoodređenje i izražava želja da Hrvatska svom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. ponovo je u zatvoru ili pod istra­gom, na dan izbora za Konstituantu (28. XI) amnestiran. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku internacionalu. Po povratku u Zagreb u sječnju 1925. uhićen je i predan sudu. Pušten je na slobodu tek pošto je njegova stranka 27. III 1925. dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav i postojeći državni poredak i ušla u Pašićevu vladu, u kojoj će Radić. u studenom 1925. postati ministar prosvjete. U veljči 1927. Radićeva stranka napušta vladu, prela­zi ponovo u opoziciju protiv centralističkog vladavin­skog sistema i udružuje se sa samostalnim demokratima Pribićevića u Seljačko-demokratsku koaliciju. 20. VI 1928. dvorski agent i poslanik vladine Radikalne stranke Puniša Račić ubija iz revolvera u beogradskoj Skupštini zastupnike HSS Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smr­tno pogada Stjepana Radića, koji ubrzo zatim umire od zadobivene rane. - Radića je formiralo neposredno doživljavanje bijede i nepravde na hrvatskom selu i ono iskus­tvo što ga je stjecao prilikom svojih čestih boravljenja u zatvorima, gdje su stradanja i politički progoni poprimali drastične oblike. «Plakao sam - piše Radić u svojim Uzni­čkim uspomenama - gorio željom da jedanput pomognem učiniti kraj takvim strahotama.» Od najranije mladosti on bez novaca i bez sredstava otpočinje dugogodišnja svoja putovanja da na osnovi vlastitih zapažanja sazna «kako naš narod živi i što mu treba». Osnovna Radićeva načela: vjera u seljaštvo kao u najpozitivniji dio hrvatske društva, seljačka vladavina i osuda pokvarene gospode - nisu nova. Mnogo prije Radića te je principe zastupao A. Starčević. Ono što je novo, to je Radićev sistematski, požrtvovni, ustrajni propagandističko-organizacioni rad na osvješćivanju i pripremanju seljaštva da od objekta građanske politike postane subjektom narodne. Obuzet čitavoga života željom da za potlačeni seljački narod što prije i ma na koji način ostvari socijalnu pravdu i nacionalnu slobodu, Radić. se često naivno nadao da će svoj kraj­nji cilj moći ostvariti uz pomoć i uviđavnost Austrije, habsburške ili karađorđevićevske dinastije da bi se od monarhista pretvorio u republikanca i tražio oslonca u Sovjetskoj Rusiji. Romantički sanjar i idealist, Radić je zabacivao klasnu revoluciju borbu smatrajući da se sve mo­že postići mirnim, zakonitim, parlamentarnim putem, i ispunjen bezgraničnim optimizmom on je trajno vjero­vao da njegova stvar, stvar oslobođenja seljačkoga naro­da mora pobijediti već samo zato što je pravedna. Osim u seljačku slogu, Radić je čvrsto vjerovao u slavenstvo i u nužnost južnoslavenske narodne i državne zajednice. Osuđu­jući «naše partikularističke megalomanije» i na srpskoj i na hrvatskoj strani, Radić je u svojoj knjizi Hrvati i Srbi (1902) pisao: «Tim sramotnim pojavama izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi »do istrage (unište­nja) vaše ili naše», a sve, gledajući oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakoga našega seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom politikom» sudit će o ovoj borbi »do istrage vaše ili naše» kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati sredovječnu razornu plemensku mr­žnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako be­svijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tu­đinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnoprav­nih imena». Osim lingvističkih radova s područja češkog jezika (gra­matike, rječnici, priručnici) i brojnih danaka popular­nog karaktera, u bogatoj političko-publicističkoj os­tavštini Stjepana Radića ističu se djela: Slavenska politka u Habsburškoj monarhiji, 1903 (na češkom); Hrvatski pokret, 1903; Moderna kolonizacija i Slaveni, 1904; Današnja financialna znanost, 1905; Savremena Europa ili ka­rakteristike europskih država i naroda, 1905; Hrvati i Mađari ili Hrvatska politika i «Riečka rezolucija», 1905; Što je i što hoće hrvatska pučka seljačka stranka (zajed­no s Antunom Radićem), 1908; Češki narod na početku XX sto­ljeća, 1910; Savremena ustavnost, 1911; Hrvatski po­litički katekizam, 1913; Obnovljena Bugarska (od 1878. do 1913), 1917; Nauk i program Hrvatske pučke seljačke stranke, 1919; Temeljni nauk ili prograns Hrvatske re­publikanske seljačke stranke (HRSS), 1922; Seljački nauk (s Antunom Radićem), 1936; Sovjetska Rusija i seljačko pravo, 1944; Palitički spisi.


Post je objavljen 13.07.2005. u 18:54 sati.