Najveseliji trenutak u životu zasigurno je onaj djelić sekunde kad začujete slabašan glasić kako svijetu obznanjuje svoju prisutnost... I kad vas napokon oblije shvaćanje da ste roditelj... Bez obzira kojeg ste roda, trenutak kad tu malu bespomoćnu štrucu uzmete u svoje naručje i shvatite da ste upravo vi tom djetešcu sve na svijetu, gane vas do suza... I sa veseljem očekujete sve zadaće i nedaće koje vas očekuju... I vas i vaše djetešce...
Sigurna sam da je najtužniji osjećaj kad vam je dijete bolesno, kad mu ne možete pomoći, a dok je još malo, ono vam siroto ne može niti objasniti što mu je... I djetetova muka i bol postaje vaša muka i bol... A vi ste bespomoćni...
Kad je dijete nešto starije, osim raznih bolesti koje može pokupiti na svakom koraku, podložnije je i raznim ozljedama... Izgrebana koljena, napuknuta ruka, iščašena noga... Ali to su sve ozljede koje se kod djece relativno brzo saniraju i (hvala Bogu) relativno brzo zarastaju...
I onda vam pedijatar savjetuje da bi bilo dobro da se djetetu odstrane krajnici... Rutinska operacija, ne ostaje se dugo u bolnici, a svakako će i djetetu biti lakše bez njih, naročito ako je skloniji upalama grla i ostalih dišnih putova...
Prihvaćate savjet pedijatra i počnete i sebe i dijete pripremati na odlazak u bolnicu... Strašno vam je teško rastati se od djeteta i na par dana... Ali morate biti jaki pred djetetom i objašnjavate mu da je i mama imala istu operaciju i da malo boli, ali bol jako brzo prođe, naročito ako se papa sladoled (na što se vaše dijete sigurno razveseli)... I da će biti u sobi sa još puno djece i da će mu biti zabavno...
I odvedete ga u bolnicu na što vam kažu da je operacija zakazana za sutra... Vi se opraštate sa djetetom za taj dan i odlazite kući sa knedlom u grlu... Ali, dijete je na sigurnom, pedijatar i sestre su simpatične, a i vidjet ćete svoje malo čudo first thing in the morning...
Nekako provedete tu noć brinući se i prevrćući se po krevetu... I jedva dočekate jutro da vidite svog mališana prije operacije...
I dolazite u bolnicu i dalje sa knedlom u grlu... Ulazite u sobu sa smiješkom...
I ugledate svoje dijete vezano za krevet!
Ja ne mogu niti pretpostaviti kako se majka može osjećati u tom trenutku... Šok... Nevjerica... Srdžba...
Ne postoji opravdanje vezati djecu za krevet... Ne postoji ni opravdanje dano u novinama da se tako radi i drugdje... Tim gore! Ako svi ti cijenjeni doktori i stručnjaci imaju love živjeti kao carevi, onda nema niti opravdanja da bolnica nema dovoljno novaca za zapošljavanje dodatnog osoblja...
Kako netko uopće može reći da je to normalno i da na se taj način smiruje dijete... Zar i vi svoju djecu vežete za krevet? Ili možda imate dadilju koja ga uspavljuje svaku večer...
Gadite mi se i vi i vaša struka... Ne služite niti nama niti svojoj profesiji na čast, a da se mene pita, trebali biste biti krivično gonjeni! I vi i vaše medicinsko osoblje! I to bez mogućnosti zastare... Da vas odstrane kao tumor...
Post je objavljen 12.07.2005. u 15:32 sati.