Godišnji odmor. Godišnja dilema. Kuda? Kako? Kamo? Da li uopće? Sve češće o tome razgovaramo. A vrijeme prolazi, i godine se skupljaju. Na svijetu postoji prelijepih mjesta za uživanje. Što god poželiš. Samo mašta je granica. Čovjek je maštovito biće te je stoga izmislio mnogo maštovitih načina za zabavu, odmor, uživanciju, opuštanje. Osim, što je naravno 'izmaštao' i nekoliko bilijuna drugih stvari. Između ostalog izmislio je i vlastite granice ali mislim da to nije bilo namjerno. Čovjek je izmislio organizaciju načina na koji živi. I onda je izmislio univerzalnu robu – novac. O novcu postoji mnogo priča.
Neki smatraju da novac kvari ljude. Mislim da ne imati novac kvari ljude. Počinju lagati, krasti i varati da bi do njega došli.
Neki kažu da su najbolje stvari u životu besplatne. S druge strane mislim da su neprocjenjive. Ako je na primjer ljubav prema obitelji za mene nešto jako, jako vrijedno onda to nikako ne mogu nazvati besplatnim. Besplatno znači – bez vrijednosti. Ipak glasam za neprocjenjivo.
Mašta je, dakle, granica za naše želje, ali je novac granica za njihovo ostvarenje. Nema ga.
Bez obzira na vrijednost koju posjedujemo postoji nešto što dobijemo odmah pri rođenju i to nam ostaje sve do smrti – 24 sata dnevno. Vrijeme. I kako ga sad rasporediti? Triksi se na ovo aktivirao.
- Joj, dobro misliš. Kažu, evo, tu ti je vrijeme, čovječe, pa radi s njim što hoćeš. A ti kažeš , sjajno, idem na godišnji odmor. Godinu dana. Čista uživancija. No, na tom godišnjem odmoru za sve ti treba novac, ne možeš baš živjeti u divljini, ne jesti ništa, ne znati ništa, prevaljivati udaljenosti pješke. Trebaš novac jer je tako uređeno društvo. Onda stvoriš jedan dobar plan: Od svih 24 sata koji su ti na raspolaganju mogao bi nešto sati prodati. Počnimo s osam sati. Postoje ljudi koji nešto rade i nije im dovoljno njihovih 24 sata koji su im dodijeljeni. Jednostavno ne stignu napraviti što žele. Njima ćeš prodati svojih osam sati. Nećeš uživati niti raditi nešto za sebe, raditi ćeš za tog drugog čovjeka. Za to ćeš dobiti novac. Ali avaj, novac za tih osam prodanih sati nije dovoljan za financiranje preostalih šesnaest. Znači, ljudska mašta je malo pretjerana jer je trebalo...
- Čekaj prijatelju, čini mi se da razvijaš svoju teoriju 'on fly'. Nisi baš promislio prije toga, zar ne? Ja ne bih uzimao stvari zdravo za gotovo. Nismo li se nas dvojica uvijek slagali oko činjenice da čovjek ima slobodu izbora? - prekine ga Dobli. Znao sam da će ponovo doći do umne rasprave iz koje ću na kraju sam morati izvući zaključak.
- Ponekad jesmo ali ponekad se i nismo slagali. Činjenica je da su ljudske slobode ograničene nečijim tuđim slobodama.
- Pardon, nije to opće poznato, to je samo činjenica što ne znači da je pravilo i da tako treba ostati.
- Hej, zašto onda, molim te, Lain nema više novaca. Nije li on ograničen onim što dobije za svoje prodano vrijeme. Čak bih išao i dalje... On ima slobodu izbora da vrijeme proda negdje drugdje, hoće li dobiti više? Možda malo više, ali teško. Društvo je ograničeno, limiti su postavljeni i time je sloboda izbora svedena na jedan izbor. Ovdje ti je kruh pa jedi što hoćeš.
Pa da, spremno sam pomislio, Triksi dobro govori. Pa ne mogu ja mijenjati društvo prema svojim potrebama već moram svoje potrebe i mogućnosti prilagoditi društvu i onom što od njega mogu dobiti. No nekako sam odmah razumio da će Dobli to tumačiti samo kao izgovor. Potajno sam se nadao da neće. Aha, ako si nacrtam.
- Ne bih se složio. Na tvoju veliku žalost potpuno si pogriješio, Triksiću, što pokušavaš zaštititi društvo. Društvo je tromo i sporo se mijenja ali to ne znači da se uopće ne mijenja. Znaš, jedan čovjek je bio uspješan zahvaljujući tome što je jeftino kupovao tuđe vrijeme i time ostvarivao profit za sebe. I bilo mu je dobro. Kad su ljudi koji su mu prodavali vrijeme zatražili veću cijenu rekao im je: počnite i vi kupovati tuđe vrijeme pa ga vi platite koliko vi želite, ja vama neću platiti više od ovoga što sad dobivate. Nije li to za razmisliti? Vidiš, sloboda izbora je u tome da možeš birati hoćeš li prodavati svoje vrijeme ili kupovati tuđe pa će ti tvoje vlastito ostati samo za tebe.
- Zanimljivo si to postavio prijatelju. Ali, budimo realni, koliko ljudi se to usudi napraviti?
- Malo, slažem se, ali svatko može pokušati. Društvo ne brani da to radiš za sebe.
- Ne brani ali te sputava. Da bi uopće počeo, treba ti novac.
- Nemoj mi prijatelju postavljati ponovo 'kokoš ili jaje' situaciju. Početi možeš kako god želiš, možeš s kokoši a možeš i s jajetom. S čime bi ti počeo?
Ah, Dobli je briljirao a da Triksi nije primijetio zamku u koju će upravo ući. Dobliju je sasvim svejedno, shvatio sam to, hoće li prvo biti kokoš ili jaje. Svaki Triksijev odgovor je dobar, radi se samo o dva različita puta ako između izbora 'raditi za druge' i 'raditi za sebe' izabereš ovaj drugi.
- Naravno da s jajetom, jeftinije je nabaviti jaje nego kokoš. Kad se jaje razvije, dobiješ vlastitu besplatnu kokoš koja nosi nova jaja. - Triksi je to izjavio tako ponosno kao da je upravo otkrio univerzalni odgovor na Adamsovo pitanje života, svemira i svega ostalog, pri čemu je srušio mit da je odgovor zapravo 42.
- Naravno, jaje je dobar izbor. Drago mi je da to vidiš, iako nije loše nabaviti kokoš odmah i time smanjiti troškove potrebne da bi se jaje pretvorilo u kokoš koja nešto radi.
- Ako imaš novaca. – reče Triksi
- Ako imaš novaca. – ponovi Dobli – A što ako nemaš?
- Onda je ipak jaje bolja opcija.
Opet smo na novcu. Dovraga, može li se nešto shvatiti bez novca? Postoji li nešto za što ne treba novaca. Teško, čak i pišanje je danas za novac, parkiranje je za novac, posjedovanje nečega košta novaca. A što tek kad poželiš nešto zaista ozbiljno raditi?
Iako je Dobli naveo Triksija na raspravu o kokoši ili jajetu to je samo izbor načina početka. Limiti su ovdje drugačiji. Početi s jednim jajetom može dovesti do posjedovanja dva jajeta i kokoši, do deset kokoši, do farme pilića, do deset farmi pilića ...gdje je kraj? Ne vidim ga. Tko postavlja limit? Pa, ja, ako je moje jaje i ako kupim dovoljno tuđeg vremena.
Raditi u tuđoj farmi pilića ima limit, cijena mojih osam sati može biti ista cijeli život, nema perspektive. Realno, nikad ne mogu očekivati da će moja plaća neprestano rasti i da ću jednog dana zarađivati 5, 10, 20, 30 tisuća u bilo kojoj konvertibilnoj valuti. Slijepa ulica.
To je moj osnovni izbor. Prodavati svoje vrijeme ili kupovati tuđe. Aha, vidim razliku, u drugom slučaju ovisim samo o sebi, sam sebe ograničavam i samom sebi otvaram nebesa. I nikoga ne moram pitati smijem li. Zapravo uopće ne moram kupovati tuđe vrijeme, mogu samo svoje potrošiti na nešto korisno i tako ga prodati kroz vlastiti proizvod. Hm, ima razlike.
- Ok, Triksi, neka bude jaje. Počnimo ipak nešto raditi za sebe. Baš sam sretan što si uvidio da ipak postoji izbor. - nasmiješio se Dobli.
- Hm, čini mi se da si me sapleo, mudar si ti. Ali kažem ti, društvo neće samo tako odustati, i dalje će nas sputavati i postavljati granice. - Triksi bi volio da barem nešto bude po njegovom.
- Vjerujem da hoće, predlažem da se ti time pozabaviš kad bude vrijeme, ja sam malo premekan za to.
Poziv na suradnju? Ne, samo praktična uporaba Triksijevih prednosti. On je dovoljno tvrdoglav da ne odustane i dovoljno pametan da to napravi pravilno.
- I da znaš da hoću. Otvorit ću svaka prokleta vrata i boriti se za svaki izbor koje je društvo stavilo na raspolaganje.
- Trebat će vremena za to...
- Znam, znam, imamo 24 sata dnevno, da radimo što hoćemo i da biramo...
Post je objavljen 10.07.2005. u 13:28 sati.