Probudila me grmljavina i ogromne kapljice kise koje su kuckale po prozoru. Iako je ljeto i vrucine su odavno premasile 30 stupnjeva, kisa je cesta pojava ovih dana. Uzasno je hladno pomislala sam i povukla prekrivac preko sebe. Temperatura se spustila nekih desetak stupnjeva od jucer i znala sam da nista od mora danas, pa sam nastavila lezati u krevetu, skupljena ispod prekrivaca. Kisa se smirila i kapljice su sad lagano udarale po prozoru, tako lagano da me to uspavljivalo. Pomislila sam na sve one koji sad moraju propustiti ovo kisno jutro stvoreno za spavanje. Bilo mi je zao postara koji upravo negdje kisne, vozaca autobusa koji ljutite penzionere vozi na trznicu dok se u gradu stvaraju kilometarske guzve, onog decka koji prodaje novine na uglu Cvjetne koji za cijenu novina uvijek pokloni i osmjeh. Pomislila sam da imam srece u zivotu te da sam privilegirana sto mogu ovo romanticno jutro provesti u krevetu. Okrenula sam se na drugu stranu kako bi tu romanticnost podijelila sa najdrazom osobom na svijetu. Htjela sam samo zagrljaj. Onaj prvi zagrljaj kad se ujutro probudis kraj onog kojeg volis, onog koji ti se duboko zavukao pod kozu… ali njega nije bilo tu. Daleko je. Ponekad i predaleko… Ali ne toliko daleko da bi ga se odrekla, jer da nas razdvaja i Tihi ocean, on je uvijek samom, u mislila mojim, u srcu…To i nada da cu ga ubrzo vidjeti i ljubiti kao kad sam ga prvi put ljubila i da cemo se opet voljeti dusom i tijelom jedine su utjehe koje imam u takvim jutrima. To su boje moje duge koja se javlja nakon kise. Sjecanja i uspomene jace si od svakog neprijatelja, a osjecaji zvijezda vodilja na putu kojim hodam…
Post je objavljen 05.07.2005. u 23:56 sati.