Marketing
Dio XXVIII
Smashing Pumpkins - Tonight Tonight
Sliku je uslikala vlasnica jednog bloga koja zeli ostati anonimna
Trebala me čekati pored hotela Četiri ruže, nije bio baš blizu mjesta gdje je stanovala, ali je zbog poprilične gužve koja je vladala oko njega bar pružao dobru zaštitu da ju nitko neće tako lako vidjeti da sjeda kod nekoga u auto. Meni su trebala bar dva sata da nađem hotel, koji je doduše najveći od svih, ali je smješten u šumi sličnih hotela, povezanih meni sasvim nerazumljivom logikom jednosmjernih ulica koje su me tjerale na kružne panoramske vožnje okolo raznih hotela sve dok nisam našao dva slobodna mjesta za parking, jer meni obzirom na moje umijeće vožnje velikog žutog jedino je još autobusno pristanište predstavljalo lagani i prihvatljiv prostor za parkiranje.
Na svu sreću krenuo sam na vrijeme, jer od trenutka kada je sinoć nazvala i rekla gdje i kada ćemo se naći meni su minute prolazile sporo kao sati, a uzbuđenje i nervoza su me toliko tresli da je svaka druga aktivnost osim pogledavanja na sat bila nemoguća. Sto puta sam propješačio sobu, sto puta izašao na balkon, sto puta otišao do restorančića da vidim kao da li je sve u redu, sto puta posjetio WC, sto puta se tuširao, sto cigareta popušio, sto puta lijegao u krevet, tisuće puta se okretao tražeći položaj u kome će mi biti udobno, sto puta se dizao, milijun puta pogledao na sat, nekoliko puta nazvao 'točno vrijeme' jer mi se učinilo da moj sat neobično sporo vrti onu najmanju kazaljku što pokazuje sekunde, podesio sve alarme na svim satovima kako slučajno ne bi zakasnio.
Probdio sam svu noć ne mogavši oka sklopiti, čak sam u novčaniku pronašao račun iz supermarketa pa sam kao pregledavao da li sam kupio sve što je potrebno. Kod mene je novčanik uvijek pun, ako ne novaca onda bar kojekakvih papira i računa od kojekakvih kupnji koje ne znam zašto i ne znam koliko dugo čuvam. Teže se rješavam tih računa nego novaca, čak imam i jednu ladicu koja je puna takvih računa, ne trebaju nikome i niti će ikada ikome trebati, ali eto ne znam zašto, radije volim da stoje tamo nego da ih bacim.
I onda je jutro napokon svanulo i uredno sam isključio sve alarme jer nisu imali potrebu alarmirati nikoga jer sam ja bio budan prije njih i uredno šetuckajući po sobi sam dočekao vrijeme da krenem po nju. Krenuo dosta ranije jer stvarno više nisam znao što bi u kući, a računao sam i na to da će mi vrijeme brže proći ako gledam ljude u prolazu, jer je strašno sporo prolazilo ako sam pogledom pratio kazaljke na satu.
Iz parkiranog velikog žutog sam gledao na sve strane ne bi li ju vidio na vrijeme. Gužva je bila poprilična i moram iskreno reći vrlo zanimljivi oblici ženskih tijela su prolazili pored mene. Kako mene baš i nisu nešto posebno zanimali, a kako sam ja ipak vrlo brižan prijatelj zapamtio sam da moram Norvežaninu reći gdje je koncentracija njemu jako zanimljive populacije vrlo visoka.
Temperatura u autu je rasla, a i moja nervoza je bivala sve veća, uzalud sam pokušavao na radiju naći nešto zanimljivo, vrtio sam onaj točkić za traženje stanica kao tražeći dobru glazbu, a ustvari nisam ni znao što bi želio slušati, pa je to više bila zanimacija prstima da prođe vrijeme, nego neka potraga za dobrim zvukom, no ipak uho i prsti su zastali kada su iz zvučnika izmilili zvuci dobro poznate mi i veoma drage mi pjesme Tonight, Tonight Smashing Pumpkinsa, nasmijao sam se jer sam se sjetio kako se ona uvijek veselo bez imalo podrugljivosti smijala kada sam ja pokušavao pravilno izgovoriti Smashing Pumpkins. Kažem pokušavao, jer iz ne znam kojih razloga nije mi to nikako uspijevalo, na sve je ličilo prije nego na Smashing Pumpkins. Dobro i inače sam imao problema s nekim riječima, koje su se meni činile strašno komplicirane, ali sam se izvlačio na to da engleski ipak nije jezik koji sam prvi naučio govoriti, no istina je da sam i kod svog materinjeg jezika imao podosta riječi koje su mi isto tako bile jako komplicirane i kod kojih mi se jezik itekako zaplitao u nepotrebnim smjerovima.
Već mi je glava uhvatila dobar, ravnomjeran ritam pomjerana lijevo desno, baš kao kod onih umjetnih psića koje netko zna držati ispod zadnjeg stakla na autu. Naravno ni Norvežanin nije bio iznimka i nije mogao bez tog detalja, pa smo ja i njegov smeđi plastični hrt uskladili ritmove lijevo desno, on gledajući u ne znam što, a ja tražeći pogledom nju.
Možda sam i ja kao i plastični hrt gledao u ništa, kada je nisam vidio, otvorila je vrata, kose smotane pod bijelu baseball kapicu, crnih velikih naočala koje su pokrivale pola lica, obučena u bijelo kao da ide na tenis, sa velikom torbom u obliku teniskog reketa koju je bacila na onu hrpu stvari koje sam ja pokupovao u supermarketu i koje su neke već drugi dan stajale u autu, sjela na suvozačevo sjedalo i rekla:
• Vozi, što čekaš.
nastavlja se....
Post je objavljen 05.07.2005. u 12:22 sati.