Čitam novine i vidim naslov “Afera za aferom”. Klasična priča o vrhu ledenog brijega i onom sakrivenom dijelu, veličine omanjeg mjeseca. Ljuti me iskorištavanje humanitarnih pomoći u komercijalne svrhe, ljuti me zadovoljavanje vlastitih niskih osjećaja na ljudima koji od osjećaja imaju samo strah, ljuti me laž kad su ulozi premašili sve granice. Izgleda da je sad lakše ići dalje naprijed nego se vratiti. Ljuti me što još nitko nije kriv.
- Riba je zasmrdjela od glave i to opako. – primijeti Dobli. Rijetko je bio suzdržan u svojim tvrdnjama koje bi se lagano okrznule s moralom.
- Ne bi trebalo uopće sumnjati. Ako je nešto pogrešno, vraga mu, onda je pogrešno. Sve bi ih trebalo pokažnjavati, pozatvarati, staviti ih na prisilni rad...- Triksi je uvijek osjetio kad jakoj strani. Izgleda mi kao da je on i ovaj put u napadačkoj poziciji. Ako ne to, onda barem u vodećoj.
- Ali čekaj, kad se nitko tome nije protivio činilo se da je lako. Ipak su to samo ljudi. I oni žele živjeti i jesti. Kupiš si malo Vegete jer je jeftino, malo pokrivača za slučaj kataklizme.
- Dobli, pazi se, već vidim mogućnost da ćeš se uplesti u nešto iz čega se nećeš moći izvaditi. Ne želiš li valjda opravdati postupke koji omogućavaju bolji život na račun nekog drugog koji ionako živi dovoljno loše?
Dobli nije odmah odgovorio. Vidim da ima ideju ima nešto u rukavu ali Triksijevo upozorenje ukazalo je na to da s tom kartom treba igrati vrlo oprezno.
- Odmah da ti kažem, ne opravdavam ni jedan postupak krađe, iskorištavanja i drugih smicalica, posebno ne kad je do na račun ljudi dobrog srca i u ustanovama koje bi trebale biti fizička slika i prilika ljudske dobronamjernosti i nesebičnosti.
- Ah, jaka rečenica. Dobro je da vidiš da si u krivu. - Triksi se već osjećao pobjednikom, ali ne potpuno jer ovakve rečenice su obično bile uvod u nešto složenije. Zato je pronicljivo gledao, naizgled nezainteresirano, nekamo u zrak. Bilo bi dobro da ostane na ovome. Ali nije.
- Zašto ti Triksi nikad ne sjedneš na drugu stranu stola, tamo gdje sjede sugovornici? Uvijek si sudac i izvršitelj.
- Ohoho, sasvim očekivano od tebe, bodeš, ha? Prijatelju i gospodine, ja da sjedim na istoj strani s kriminalcima? Ni u jednom životu to nisam radio. Neću, ni u ovom.
- Ma daj, plitak si. Znaš da nisam tako mislio. To je bila metafora. Je si li pokušao ikad razumijeti onoga o kome sudiš?
- Što?? Razumijeti lopove? Razumijem samo da su ljudi kupovali humanitarnu pomoć za svoju korist a netko je na tome zarađivao. Plus toga.
- Eh, to je to, tvoja mentalna jednosmjerna ulica. Ljudi su dobili mogućnost i iskoristili su je, iako to ne opravdava njihov postupak.
- Ma daj, odluči se već jednom. Ili j postupak u redu ili nije. Što je? Je li u redu? Reci da ili ne.
- Nije u redu.
- Vidiš?
- Vidim, ali ne slušaš me pažljivo. Naćulji sad svoje bezdušne šiljate uši. Ljudi koji su to radili misle da su pomogli sebi i svojim obiteljima. Oni to nisu radili da bi oštetili nekoga drugog. To im nije bila namjera, a činjenicu da to ipak jeste tako su ignorirali. Njihova namjera je bila dobra. Imali su mogućnost da olakšaju život svojoj djeci i obiteljima, da se nekako snalaze u ovim teškim vremenima. Oni malobrojni, koji su koliko toliko imali morala, brzo su pali pod utjecaj onih koji ga nemaju pa su šutjeli i pasli dalje s ostatkom stada iako je stado paslo na tuđoj livadi. Da nisu, bili bi gladni. Što vi mislite, časni sude, je li kriva ovca ili pastir?
Ovca ili pastir. Ovca ili pastir. Je li kriva ovca ili pastir? Ovo mi se vrtjelo po glavi, a čini mi se da i Triksiju. Dobra poanta.
- Skoro sam zaboravio koja si ti mustra... majstor u slikovitom objašnjavanju. Gotovo bi me prevario. E, vidiš, problem je u tome što su ove ovce jako dobro znale što rade. Da je stado krenulo prema drugom pašnjaku, što bi pastir mogao učiniti nego ići za njima. Vidiš, uvaženi zastupniče siromašnih i gladnih, ove ovce imaju vlastitu pamet i sposobne su za takav čin. Ali nisu to učinile. Daklem, svjesno su sudjelovale u preživanju tuđe imovine. Točka.
- Oprosti, ali ovce su išle za pastirom i čuvale su svoju vunu. Pastir ima štap. Svaka ovca se bojala za sebe a ne za stado. Zato se ni jedna nije odlučila za revoluciju kakvu ti predlažeš. Nažalost nije. I pastir je samo mogao pokazati na ispravnu stvar ali to nije učinio. On je ovce odveo, ne... zaveo u pogrešnom smjeru. Zašto bi ovce uopće razmišljale čija je livada kad im pastir to nudi kao jedinu mogućnost. Okrivi pastira i ovce će se vratiti tamo gdje je njihovo.
- Može i tako, ali pastir lijepo kaže da nije znao da su ovce na tuđoj livadi.
- Ako ne zna, onda ne može biti pastir.
Malo mi je svanulo. Triksi bi dakle optužio sve a Dobli samo pastire i one za koje oni rade. Kakva dilema. Priča se sada svela na ovce. Jesu li ovce krive ili nisu?
- Samo ti dalje brani ovce. Ovce su krive jer se nisu suprotstavile.
- Ma daj. Ne suprotstaviti se nečemu nije krivično djelo. Kako su ti ljudi krivi? Moralno? Krivično? Prema društvu? Prema samima sebi? Hm, svakako. Jesu li znali što rade? E, čovječe, pa jesu. A ipak, ostaje malo gorčine. Kako je razmišljala ovca u stadu? Ja radim da bih nešto zaradila i da bih mogla jesti. Ako ne dobijem plaću, gladna sam, djeca su mi gladna, standard mi je samo riječ u rječniku.... i onda mi netko ponudi hranu, jeftino. Zatim pratim malo okolo i vidim da su neki promislili brzo, nema čekanja, nema sumnje, mi to trebamo a tu je. Nitko se ne buni, pastirima je to u redu, dobila sam i papir koji to potvrđuje, za mene je to, ovco jedna, legalno iako mi malo smrdi. Ipak sam sada sita, i djeca su sita. Živi se nekako jer ne znam kako drugačije a ovo mi je jedina mogućnost. Eto, tako razmišlja ovca i misli da čini više dobra nego zla iako se možda osjeća sebično.
- Dobliću moj, ti bi bio izrazito loš advokat.
- Niti bi ti, Triksiću, bio bolji sudac. Kad bi se po tvome kažnjavalo, na svijetu više ne bi bilo nevinih.
- Pa ti uvijek braniš one koji su nešto krivi, i to na očigled.
- Krivo, ja im samo dajem mogućnost da uopće imaju obranu dok ti to ponovo zanemaruješ. Znaš, ti ljudi se nisu suprotstavili u datoj situaciji, išli su za masom, za stadom, jednako ih je tako lako kazniti grupno jer se ne znaju obraniti. Da znaju, već bi se obranili. A pastiri će se opet izvući, oni drže štap i znaju što rade. To će biti rezultat tvog načina razmišljanja. Jednom kad se osudi stado, pastiri će reći kako su krivci pronađeni, a oni o tome ništa nisu znali, jer papire nisu potpisali. Najlakše je ošišati ovcu. Pokušaj ošišati pastira...
Jutro je došlo odjednom, izgleda da sam zaspao i nisam čuo kako je završila dilema. Noć je protekla malo nemirno, koliko zbog svega rečenog a koliko zbog puknute opruge na kauču koja je pritiskala točno u predjelu bubrega.
Velika je ovo slagalica. Sad se mnogo toga saznalo. I pastiri i ovce znaju da je kraj. Oni su takvi kakvi jesu. Sad će ostali pastiri a bogami i ostale ovce zaključiti što učiniti s prijestupnicima. Vjerojatno će sve biti još mnogo složenije.
Dok sam trljao nažuljani bubreg pogledao sam prema satu. Četiri i trideset sedam. Još ima vremena za spavanje. Sneni korak, poput mjesečara, do kupaonice, malo osvježenja, piđama i zatim u spavaću sobu. Imam još dobra dva sata. Dok me san preuzimao, činilo mi se da sam čuo iskrivljene glasove:
- Ovaj kauč je koma, već je toliko star da bi ga trebalo maknuti. Možda ga dati u Caritas... neka si ga netko popravi...
- Mislim da ne, u Caritasu bi trebalo pronaći jedan s ispravnim federima i duvući ga ovamo, čuo sam da i toga tamo ima....
Post je objavljen 04.07.2005. u 12:13 sati.