Subota, 25.06. – lijep događaj: moj Veliki sin nastupa po prvi put sa tamburaškim orkestrom, nakon što je proteklu šk godinu počeo učiti svirati
Loše: Mali sin od jutra ima temperaturu koja na trenutke prelazi 39. Skidam mu, a navečer i na hitnoj bili, nije dobio nikakvu terapiju jer dr ne vidi da mu je to od grla, uha ili pluća, dakle sve je ok, a mali gori
Nedjelja, 26.06. – lijep događaj: Zakoniti se vraća sa petodnevnog puta (iz Poljske)
Loše: mali sin i dalje ima temperaturu
Ponedjeljak, 27.06. - dobro: kol’ko se mogu sjetiti, ništa
Loše: 1.Mali sin i dalje ima temp., a pedijatrica radi popodne
2. S velikim krenula na uranak vadit nalaze za operaciju koja se treba obaviti u petak. Na pedijatriji kažu da je zdrav, izvade mu krv, jedno pet, šest epruveta, treba za tri različita laboratorija. Dok mu rade ekg, odnesem jednu epruvetu na transfuziju, 2 minuta hoda, predam je tehničaru, on mi je istog trena vraća jer se krv zgrušala. Vraćam se na pedijatriju, ponovo mu vade krv. Ovaj put se nije zgrušala. Ekg gotov, kupim prvorođenca i pičimo u grad, u treći labos odnijeti zadnje tri epruvete njegove A negativne tekućine. To je 7-8 minuta vožnje autom. jedva pronalazim mjesto za parking, ostavljam ga u autu, jurim u labos, teta pogleda u epruvete, malo ih promućka i kaže: ovo ne valja –krv se počela zgrušavati. Naravno – po treći put ga bodu :((( On, moj veliki dječak, ni a nije rekao. mama jako ponosna na njega.
3. Poslije posla jurim kući, presvlačim Malo zlato i vodim ga kod njegove pedijatrice. Dolazimo u 16 i 20. Sestra mi kaže da se slobodno vratimo kući, jer je pauza od pola 5, i da dođemo oko pola 6, jer prije sigurno nećemo doći na red. A niš, to i učinismo. U znoju lica svoga, pauzu koristim da konačno operem hrpetinu posuđa, jer perilica mi opet štrajka, a za popravak trebam nekih tisuću kuna, što mi se ne uklapa u proračun za narednih nešto mjeseci :(((. Metodom uzaludnih pokušaja i upornošću streptokoke, ponovo se smještam u pedijatrijsku čekaonicu oko pola 6. Od tamo smo izašli u 7 sati ( točnije:19 sati). Dr ne vidi uzrok temperature, ima neki sitan blijed osip po tijelu, pa predlaže da vadimo Malom krv i urin, pa da vidimo što će nalaz pokazati. Naravno, sutra ujutro.
Dobro: temp je stala, a i nalazi od Velikog sina su ok, može na operaciju (ipak sam se sjetila nečeg dobrog!!!)
Utorak, 28.06. – dobro: već drugi dan sam na dijeti i nisam zeznila stvar
Loše: ujutro vodim Malog na vađenje krvi (naravno da opet kasnim na posao), relativno brzo obavljeno, al treba se i popiškiti. A on ne može. Kupujem vrećicu u ljekarni, odvozim ga baki, stavim mu vrećicu i jurim na posao, dil sa bakom je da čim se popiški javi, pa da odnesem u labos. Na poslu sam stigla upaliti komp i pitati kolegu šta ima, kad je baka javila da je mali piškio. Opet u auto, pa u labos, pa na posao. Nalazi su gotovi u 13 sati, odem po njih, pa kod dr da ih očita. Dr ima tol’ko posla da me ne može primiti, ostavljam nalaze sestri i sutradan moram nazvati da pitam kakvi su :(((( Radim do 15,30, u 16 preuzmem Malog od bake, uz njenu napomenu da mu pogledam kožu jer jaaaaako se osuo. Skoro sam se i ja od muke. U 16 i 15 već smo ponovno u autu, idemo u bolnicu na pedijatriju jer mali je fakat sav u crvenim točkama. Meni se već ruke tresu, glas dršće, objašnjavam dežunoj liječnici da smo jutros vadili nalaze koje druga dr nije imala vremena ni očitati, da je temperatura stala nakom 2,5 dana, al se osip značajno pojačao, da imam Veliko dijete koje za 2 dana ide na operaciju i trebao bi do tad ostati zdrav...Ona me smiruje, kaže, ovo kod Malog je tipična viroza koja započinje visokom temperaturom, a zavšava osipom i to je to. Da su to ovi prethodni dr kod kojih smo bili znali, poštedjeli bi nas puno toga. Nemam riječi :(
Srijeda, 29.06. i dobro, i loše: spremam Veliko dijete u bolnicu. Sutradan se moramo javiti u 7 ujutro. Navečer neko nevrijeme protutnjalo preko grada i polomilo mi moje balkonsko cvijeće, na koje sam inače jako ponosna, jer je stvarno lijepo. ne možemo zaspati od sparine i uzbuđenja, brige. Valjda će sve dobro proći. sad kad pišem vidim da baš i nema ništa dobroga. a možda je dobro da nismo išli kod dr ni dopodne, ni popodne. ni sa malim, ni sa velikim sinom. Eh, kako je čovjeku malo potrebno za sreću. A i nalazi su od malog dobri. Čula sam se sa dr, viroza, i prolazi. HdB (=hvala dragom bogu)
Četvrtak, 30.06. – nije dobro: ujutro smo već 5 do 7 u bolnici predali papire odjelnoj sestri. Kaže, pričekajte gdje i svi drugi, u dnevnom boravku. Blenem u nju. Kao, podrazumjevalo se da bih ja trebala znati da, iako na pozivu za operaciju piše da se javimo u četvrtak u 7 sa djetetom, povađenim nalazima i stvarima za ostanak u bolnici, to ne znači da opet nema čekanja i ostalih sranja. I dođemo moje dijete, ruksak i ja u taj famozni dn boravak, a tamo već 4 vrpice čekaju isto što i mi. I čekali smo do 8 i 15! Ne moram reći da sam, al stvarno došla na rub živčanog sloma. Onda je uletila sestica i rekla da dođemo ispred orl ambulante. I mi svi došli. I prozvali su nas. I ušli smo, rekli dr dobar dan, i rekao je on da su nalazi dobri, al da se operacija odgađa za idući tjedan. I nije rekao zašto. I nisam ga ni pitala, a zanima me. I svašta sam mu mogla reći, al kad znam da će moje dijete pod općom anestezijom pred njim ležati, nisam rekla ništa nego : doviđenja. I da, još je dr rekao da kad ga dovedemo u ponedjeljak, da ne moramo doći u 7, već možemo i u pola osam. Valjda je i to nešto!
sad se moramo paziti da se preko vikenda ne razboli, inače, saga o bezuspješnim pokušajima da se obavi jedna tako beznačajna operacija mogla bi se i nastaviti