Marketing
Nezavisna Država Hrvatska
Geopolitički odnosi
Nezavisna Država Hrvatska nastala je odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine, i kao tvorevina nije bila jedinstvena jer su takve države nicale na svim teritorijima okupiranim od strane nacističke Njemačke i njezinih saveznica: Slovačka, Ukrajina, Bjelorusija, Litva, Estonija, Francuska... NDH je bila okružena članicama sila osovine: Mađarskom, Italijom te marionetskim državama na području Srbije, Crne Gore i Slovenije. Iako je NDH postala članicom sile osovine, odmah nakon proglašenja nastala su prekrajanja njezinog teritorija: prvo od strane Italije, a potom Mađarske. Osim toga, Italija je aktivno pomagala četničkom pokretu na područuju NDH, te vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorom.
Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. Od diplomatskih odnosa i misija, NDH je imala diplomatske odnose sa Vatikanom, Švicarskom, članicama sile osovine, a od izvaneuropskih država NDH je bila u diplomatskim odnosima sa sljedećim azijskim zemljama: Manđukuom, Japanom, Tajlandom i Nankingom.
Zemljopisno područje
NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.
Prekrajanje od strane Sila osovineRimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH pripao dio od Omiša do Cavtata, od otoka ostao je Brač i Hvar kao i poluotok Pelješac. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941.
Politika i povijest
NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem privatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama Poglavnika Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja. NDH je bila jednostranačka, diktatorska država; Sabor nije djelovao; sve su stranke bile zabranjene osim Ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, koji ujedno bijaše i poglavarom države.
Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice izmedu Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata.
Unutarnja politika
Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica, te dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ).
Vanjska politika
Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobuna talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu. Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo- budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1941. navečer, dao u bijeg- a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1941.
Vojska
10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornarica i Zračne snage.
Hrvatsko domobranstvo
Vojskovođa Slavko Kvaternik postao je prvi zapovjednik i ministar Hrvatskog domobranstva.
Kopnena vojska
Prvi zapovjednik kopnenih snaga 16. travnja 1941 postao je general pješaštva Slavko Stanzer. Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja.
Mornarica
Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu. Tek 15. kolovoza 1944 NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu.
Zrakoplovstvo
Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., imenovanjem Vladimira Krena za zapovjednikom Odjela zračnih snaga. Tijekom lipnja 1941. sa Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat tog dogovora Zrakoplovstvo NDH osnovalo je dvije zračne luke: Zagreb i Sarajevo. U njegovu sastavu bili su zrakoplovi Potez XXV, Breguet XIX, Fizir FP.2, Avia-Fokker F.39, Savoia-Marchetti S.79. Prva borbena djelovanja Zrakoplovstvo NDH obavilo je 27. lipnja 1941. Zbog raznolikosti zrakoplova postojali su mnogi problemi oko održavanja i nabave dijelova.
Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu.
Ustaška vojnica
Svoje korijene UV ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove.
Ustaška Nadzorna Služba - obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941.
Vojnica Njemačke narodne skupine - Einsatzstaffel
Utjecaj
Dati ocjenu NDH ulazeći pritom u nijanse-nemoguće je, ne toliko zbog, za izumiruće jugofilske dinosaure, tobožnje povijesnopolitičke provokativnosti teme (to je odavno razriješeno), nego ponajprije zbog velika opsega same teme. Stoga, navest ćemo svega nekoliko najznačajnih točaka:
1.smatramo da je veoma dobar prikaz razdoblja NDH dan na vanjskoj poveznici, autor koje je akademik Dušan Bilandžić. Iako dio teksta obuhvaća i zbivanja koja su terirorijalno izvan dosega NDH (npr. uspon i pad ustanka u Srbiji i Crnoj Gori, zakučasta natezanja međunarodne diplomacije itd.), a neke su nijanse u ocjenama obojene pristranošću zbog auktorovoga sudjelovanja u komunističkom partizanskom pokretu- velika će većina Bilandžićevih raščlana, vjerujemo, izdržati test vremena
2.osim za zagrižene pristaše i protivnike NDH, jasno je da je NDH bila praktički marionetska država tijekom cijeloga postojanja; jasno je da je golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno dočekala slom mrske Jugoslavije koja im se popela na vrh glave, no, to nema veze s nacističkim ili fašističkim ideologijama; jasno je da je, uzrokovano rasističkom i terorističkom politikom režima, uskoro uslijedilo otriježnjenje, te da su se Hrvati razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije), te na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret; jasno je da je povijesno razdoblje NDH do sada često jednostrano ili iskrivljeno prikazivano, te da tek u novije vrijeme dolazi, unatoč protivljenju ostataka jugošovinističkih snaga- često zamaskiranih u krinku «antifašizma»- do racionalnijega vrjednovanja razdoblja NDH, o čemu je već bilo riječi u tekstu o ustašama.
3.kao jedan od rijetkih nazočnih posljedaka postojanja NDH je licitiranje brojem žrtava i njihovom nacionalnom pripadnošću. Ukratko: do sloma SFRJ 1991. zločini koje su počinile postrojbe NDH bijahu napuhivani, dok su zločini partizana (a dijelom i četnika) svjesno umanjivani. Nestankom Jugoslavije u Hrvatskoj, te među hrvatskim krugovima u svijetu, došlo je do suprotne ideologizacije: žrtve komunističkih partizana su uvećevane, dok su one vojnih postrojbi NDH umanjivane ili prikazivane u surječju koje je dovodilo u pitanje njihov status žrtve. Na srpskoj strani se, uz manje izuzetke, vodi i dalje velikosrpska ideologizacija broja srpskih i drugih-napose židovskih- žrtava NDH, u klasičnoj tradiciji «gigantizacije» brojki preko svake pameti. Glede inozemstva, uglavnom je postignut konsenzus (valjda je jedan od rijetkih izuzetaka centar Simona Wiesenthala, koji se bez pretjerivanje može okarakterizirati kao protuhrvatski i židovsko-šovinistički) o tom da su brojke do kojih su došli hrvatski stručnjak u UN Vladimir Žerjavić i srpski emigrantski demograf Bogoljub Kočović, u najvećoj mjeri točne i odgovaraju stvarnosti. Nažalost, zbog politizacije cijeloga pitanja koje je smjeralo na «međunarodnu publiku», poveznice na dva opsežnija Žerjavićeva teksta na svemreži dostupne su samo na engleskom jeziku- dane su na popisu vanjskih poveznica. No, sumarno bi se moglo reći da je broj stradalih po nacionalnoj pripadnosti, ubijenih ili umrlih od zaraznih bolesti i maltretiranja kako u zemlji, tako i u inozemstvu, od strane njemačke, mađarske i talijanske vojske, ustaša i domobrana, partizana i četnika, te raznih lokalnih milicija (ponajviše muslimanskih i srpskih) sljedeći:u Hrvatskoj (uključivo sa stanovištvom koje je stradalo drugdje) poginulo je 130.000 Srba, 105.000 Hrvata, 15.000 Roma i 10.000 Židova, a u BH oko 164.000 Srba, 75.000 Bošnjaka-muslimana, 64.000 Hrvata i 9.000 Židova (za ostale podatke pogledati na vanjsku poveznicu o Žerjavićevim procjenama
4.manipulacija politizacija brojem žrtava, a posebno srpskim stradalnicima u koncentracijskom logoru Jasenovac, imala je i ima središnju ulogu u novodobnoj velikosrpskoj ideologiji, kao emocionalni fitilj za podjarivanje lokalnoga srpskoga pučanstva u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem prekrajanja granica i pripajanja dijelova tih država Srbiji. Budući da se stari Kosovski mit, uz guslarsku ikonografiju, dosta istrošio, mit o Jasenovcu, ustašama i NDH se pokazao kao izuzetno povoljan za mobilizaciju srpskih prječanskih masa. No- vidljiva su i ograničenja te ideologizacije. Dok je odnos snaga bio takav da je hrvatska strana bila u zorno podređenom položaju, mit o genocidnosti i demonizmu Hrvata djelovao je poticajno i uspješno. Ali, uz uspostavu kakve-takve vojne ravnoteže pokazao se kao veoma kontraproduktivan: dijabolični hrvatski «ustaše» su, kao demonske koljačke figure, promičbeno-ikonografski djelovali razorno po moral srpskih vojnih snaga, što se pokazalo u više navrata tijekom samoga rata, a situacija se nije bitno promijenila ni danas među suvremenim sličnomišljenicima. Zaključno bi se moglo reći da je srpska manipulacija «imageom» NDH, ustaša, i cijeloga hrvatskoga naroda djelovala, na srednje i dulje staze, više paralizirajuće i gubitnički nego poticajno.
5.glede ostalih dijelova baštine NDH, moglo bi se zaključiti da jugoslavenski i paleokomunistički brontosauri nerijetko inzistiraju na izjednačavanju pojedinih endehazijskih sastavnica (poznata je svađa oko imena Hrvatski sabor, Hrvatski državni sabor, te, kao nerealizirana opcija, Hrvatski nacionalni sabor)- no, tu se radi uglavnom o marginalijama koje dobijaju veći publicitet i izazivaju emocionalne iskre najviše zbog dnevnopolitičkih manipulacija i natezanja hrvatskih političkih stranaka. U cjelini, NDH je prošlost koja je neponovljiva zbog drugačijih civilizacijskih, društvenih i geopolitičkih silnica- no, prošlost koja je počesto invocirana e da bi se racionalizirala i/ili opravdala netrpeljivost koja vlada među suvremenim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, te nespojivost njihovih vladajućih nacionalnih ideologija i civilizacijskih usmjerbi.
Post je objavljen 28.06.2005. u 20:49 sati.