Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/powerandglory

Marketing

Što je zapravo bilo u Bleiburgu?

Image Hosted by ImageShack.us


Zapovjednik 8.britanske armije, koja je okupirala te dijelove Austrije, bio je general sir Richard McCreery. Zapovjednik britanskog 5. korpusa bio je general Charles Keightley. Dvije hrvatske armije, koje su se s civilnim pučanstvom povlačile prema britanskim trupama u Austriji, imale su 13. svibnja 1945. u svom sastavu 17 divizija (preko 200.000 ljudi). U 9 sati 14.5. 1945. hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch-Maceljski ponudio je Britancima predaju tih dviju hrvatskih armija, svaka po 100.000 tisuća ljudi, zajedno sa oko 300.000 civila.

Treba napomenuti, da je 2. svjetski rat već bio završen, a NDH je prestala postojati kao država u 4.30 sati 15. svibnja 1945. Većina ovoga mora ljudi, vojske i civila prispjela je na otvoreno polje koje je okruženo šumovitim brežuljcima. Kada su pregovarači sa Titove i britanske strane, brigadir Patrick Scott i komesar Milan Basta, uspjeli prevariti i prijetnjama prisiliti generala Herenčića 15. svibnja 1945. da hrvatska vojska položi svoje oružje i da podigne bijele zastave predaje, kada su Titovi partizani bili sigurni da se njihove žrtve više ne mogu braniti i da Britanci na namjeravaju intervenirati, lički Srbin, partizanski komesar Milan Basta dao je zapovijed. Što je nakon toga uslijedilo, mogu opisati samo oni koji su bili nazočni toj apokalipsi. Evo svjedočanstva jednog očevidca: »Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju. Vrlo brzo je toliko ljudi bilo pobijeno, da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajonetama (izjava očevidca Teda Pavića, u knjizi «The minister and the massacres», Nikolaj Tolstoj, London 1986., str.104.). Jedan drugi očevidac, Jure Raguz, izjavljuje, da je u blizini vidio očajna hrvatskog časnika kako ustrjeljuje svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu, potom suprugu i zatim sama sebe (isto mjesto citata). Kada je 16. svibnja bio dovršen pokolj na Bleiburgu, golema masa razoružanih i prestravljenih Hrvata, bila je gonjena u Jugoslaviju prema stratištima Kočevskog Roga i Križnoga puta.

Postoje dokazi, da je ovo izručenje hrvatskih vojnika i civila, praktički cijele nacije koja se je nalazila u bijegu, Titovim partizanima bila politička odluka, koju je generalu Keightleyu priopćio tadašnji britanski rezidencijalni ministar za Sredozemlje Harold Macmillan 13. 5. 1945., i koja je bila suprotna ranijoj odluci britanske vojske. Napomenimo, da je general Keightley također predao Titu 24. 5. 1945.i one Hrvate koji su bili smješteni kao izbjeglice u Viktring kampu u Austriji, dakle koji su po međunarodnom pravu također uživali pravo azila. Uvjeti predaje partizanskome komesaru Basti su bili ovi: »Pripadnici hrvatske vojske moraju se tretirati kao ratni zarobljenici uz izuzetak političkih kriminalaca, koje će suditi saveznički sudovi, dok se civilno pučanstvo mora nahraniti i vratiti u Hrvatsku najkraćim putom». (Izjava profesora Danijela Crljena koji je zajedno sa generalom Herenčićem pregovarao o predaji Hrvata u bleiburškom dvorcu).

Ratni su se zločini odmah bili nastavili na Kočevlju, gdje se osobito isticala četa od 60 do 70 egzekutora, pripadnika 26. dalmatinske divizije, koja je bacala ljude u duboke provalije, neke žive i ruku vezanih žicom, a druge ubijene, na čelu koje čete je bio kapetan Nikola Maršić. Zamjenik komesara ove jedinice bio je stanoviti Albert Štambuk, dok je njima pružala zaštitu 11.dalmatinska brigada. Prema izjavi jednog očevidca, mladog partizana pripadnika 11.dalmatinske brigade, za vrijeme njegova boravka od 8 dana tamo 30-40.000 zarobljenika je bilo zaklano i bačeno u 2 obližnje planinske gudure.





Nema sumnje da je partizanska vojska na Bleiburgu, Kočevskom Rogu i nakon toga na ostalim postajama Križnoga puta, odnosno marša smrti počinila ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kršenjem odredaba Ženevskih ratnih konvencija iz 1929. No, postavlja se pitanje, je su li izvršeni i zločini genocida nad Hrvatima?

Prema riječima predsjednika Stipe Mesića koje je on izrekao na nedavnome skupu u Jasenovcu: «Ubijeni na Bleiburgu su žrtve, ali nisu nevini za druge zločine». Koja to krivnja tereti djecu, žene, starce, ostale civile koju su masakrirani na Bleiburgu, Kočevskom Rogu i na Križnome putu, da oni – prema Mesiću – nisu nevini za druge zločine? Oni su krivi jer su Hrvati i kao pripadnike toga naroda trebalo ih je poubijati. Prema Konvenciji o genocidu (1948.) zločin se genocida sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku skupinu ili vjeru s namjerom da se ista eliminira ili smanji u broju, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Dakle, za genocid je potrebna namjera da se ljudi unište baš kao pripadnici, među ostalim, određena naroda. A to se je upravo dogodilo na Bleiburgu, Macelju, Kočevlju, i na marševima smrti koji su uslijedili. Nema dvojbe da se ovdje radi o zločinu genocida koji je počinila partizanska vojska sa znanjem i po zapovjedi svojih vojnih i političkih vođa, na vrhu kojih je stajao Josip Broz.



Post je objavljen 28.06.2005. u 12:43 sati.