Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vjetarsjuga

Marketing

Zvao se Lesi

Čovjek kažu ima samo jednu pravu ljubav...
Ali jedno im je zajedničko..uvijek to shvatimo tek onda kad je izgubimo...


Vozio sam te noći prebrzo, krivudavim poznatim cestama kraja.
Ušuljao sam se u vlastite misli neobazirući se na borove koji su prolazili pokraj mene
svemirskom brzinom. Samo meni poznat ritam. Iznenada iza zavoja u trenu stvori se nešto što
me natjeralo da jedva zadržim cestu pod mojim gumama instinktivno reagirajuci da neubijem
to stvorenje koje mi se našlo na putu. Bio je to pas.
Utjerao mi je strah u kosti..ali ne od njega nego od događaja..što sam uspio sačuvati moj i njegov život..
Morao sam izaći iz vozila jer taj njegov pogled kao da mi je govorio "Oprosti", ili "Hvala"..
nemogu si to objasniti..vidio sam to..prišao mi je uzdignute glave, ali oborenog pogleda
sasvim dovoljno za flash u mojoj glavi..tako me je gledao i Lesi !
LESI ! ..dovraga..dugo nisam mislio o njemu..Te misli su bile tako nagle da su iznenadile
moje oči..umalo nisam zaplakao pogladivši tog mješanca i poželjevši mu laku noć...
Lesi je bio prijatelj sa kojim sam se družio od svoje šeste do svoje sedamnaeste godine...
Godine dječaka..provedenih na selu..Volio sam Lesija..
Kad je najteže bilo u godinama dječaka Lesi je bio tu..kraj mene.
Kad bih pobjegao u brdo daleko od ljudi gledao bih sa visine uplakanim očima male ljude
u podnožju, malene automobile, rijeku koja nepomično teče..Lesi je bio tu.
Pokraj mene..znao je da plačem. Tješio me svojom šutnjom .
Uzalud sam nekad i pokušavao pobjeći od njega, ali uvijek bi našao put da me prati..
Sve je znao. Nisu potrebne riječi. One nas samo posvađaju..
Tad nije bilo nikoga. Ni djevojke, ni ljubavnice, ni majke ni oca, ni prijatelja.
Ponekad samo Divljina, Ja i Lesi. Nitko više. Često puta. Tad sam bio najmirniji, najsretniji,
najbogatiji..Poželio sam te noći da samo na jedan dan bude tu gusta hrastova šuma, Dječak i moj Lesi.

Post je objavljen 22.06.2005. u 11:08 sati.