Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hal

Marketing

Mušice (4): ...još jednu za treću smjenu

Opio sam se. Malo. Nije bilo namjerno, naravno. Nisam se čak opio odmah nego čašu po čašu. Društvo je bilo malo i zaneseno. Ležerni odmor na svježem zraku, petak popodne. Zaboravio sam misliti i na put do kuće koji je na nekoliko mjesta prolazio kraj grmlja gdje se bez problema u zasjedu mogao smjestiti policijski auto. Čak i neke obaveze su izgubile na važnosti, tko mari za jedan dan ovamo ili onamo. Luda glava lako ignorira takve stvari. Kad sam pomislio na onu staru 'Nije posao zec da utekne' čuo sam dvije šapatom izgovorene riječi. S lijeve strane nešto je reklo – Izgovaraš se! - a s desne – Sereš!
Uvjerio sam sebe da je potonji glas namjenjen Dobliju, lijevom šaptaču, iako nisam bio siguran. Mora da su i oni pijani.

...

Počelo je jednostavno, u gradu pred shopom...
- Dobar dan, stara kuko, pa nisam te vidio od...ah. Gdje si, što ima?
- Ej, bok! Ja živ! A ti? Kako je?
- Eto, samo ide.
- E, ajd' sa mnom, baš idem u vikendicu, fešta je gore pa sam samo došao po kiselu. Ideš? Ajd' ooodii...
- Paaa, ne znam baš, morao bih...
- ...napraviti još tucet stvari koje ne bi završio čak ni da sad odmah počneš. Opako kasniš s planovima. - dovrši glasić tamo negdje lijevo. Dobli je u startu zamislio da je loša ideja ubacivati iznenadni party u planove, naročito nakon jučerašnje neugodne svađe sa prgavim susjedom. Obećao sam mu da koprive s moje strane dvorišne ograde od sutra neće više sijati sjeme po njegovoj gredici s lukom.
- Pa, čekaj malo Dobli, nečuveno, ti stvarno misliš samo na posao, robuješ obavezama! Ohladi malo, razmisli što se nudi. - Ah, evo i Triksija. Već sam pomislio da će izbor biti lak - Sresti starog prijatelja nakon toliko godina, to nije nešto što se može tek tako preskočiti.
- Triksi, možeš li ti ponekad 'preskočiti' svoje petljanje u stvari u koje se ne razumiješ? Planiranje! Hej! Omogućava bolji raspored dnevnih obaveza pri čemu vrijeme za zabavu možeš sačuvati u jednom komadu. Osim toga, budu li koprive sutra i dalje na svom mjestu nastat će dodatni problemi. Fešta jednostavno nije opcija. Točka. Ne misliš li tako?
- E, kad mi ti kreneš s definicijama imam osjećaj da će mi i ovaj crni čuperak požutjeti. Slušaj pažljivo, nisam ni mislio da je fešta prijeko potrebna, ali kratka posjeta ekipi nije na odmet. Pa radi se samo o pola sata. Osim toga, vidiš li da je još uvijek pevruće za petljanje s koprivama? Dalje, tko zna koga još ima gore, možda je tamo neki potencijalni kupac za onu dedinu bačvu, možda tamo netko zna dobrog majstora za popravak 'flekserice', možda ima i malo roštilja... Svježi zrak, ptičice pjevaju, sunce se malo skloni a onda navalimo na koprive.

Suprotno svojoj naravi Triksi je predložio kompromis. Rijetka pojava.
Zaista, kad bih prodao dedinu bačvu ne bih je više morao premještati iz jednog kuta podruma u drugi. Stalno je na smetnji a prazna je i nepotrebna. Da je po mome, odavno bih je već bacio ili napravio od nje super materijal za žar na roštilju, ionako je bila trošna. Ali, deda je odlučio da je mora prodati. Do sada sam je kroz podrum prokotrljao već par kilometara, uvijek je nečemu smetala.

- Ok, jedan gemišt, pa idem dalje. Znaš... puno je posla. - rekao sam prijatelju. Vozili smo se uz brijeg oko petnaest minuta, svatko u svome automobilu. Nepotrebno je govoriti da je ekipa na sceni bila ok, četvoro od njih petnaestak sam poznavao od ranije. Razvila se 'priča' i tako su svi planovi otišli u nepovrat. Kroz žamor i vesele pozive na živeli povremeno su do mene dopirale riječi kao što su koprive, susjed, mrak, planovi ali sve dalje sam sve manje na njih obraćao pažnju. Sve dok s lijeve strane nisam začuo nešto 'desno':
Mla...hadiću, gospodine i prijatelju, za... ovaj, zajebo si!

Vani je već bio mrak ali nisam znao koliko dugo. Ptičice su zamijenili cvrčci, žabe ili možda zrikavci, uglavnom nekakve životinje, a sunce je prepustilo pozornicu zvijezdama i sve su sijale duplo. U tom spletu okolnosti najnevjerojatnije je bilo to što je Triksi lebdio s lijeve strane! Sad i nikad više nakon toga. Znači li to da je Dobli...?? Nisam mogao ni bistro razmišljati... ali nisam trebao dugo čekati na potvrdu.
- Štvarno krašno, niši li ti Trikša na pogrešnoj štrani?
- Ja...ha??? Jesam, ali ne svojevoljno, do maloča...has si tvrdio da si ti analitički um i da spa..hadaš desno.
- Preodm... predomišlio šam še.
- Ajd' poletiii 'vamo.

Ne znam koja je mistična procedura promjene njihovih mjesta ali znam da mi se u tom trenutku zavrtjelo u glavi. Blackout, pijan ko majka... Tijelo je sasvim na kratko i upozoravajuće otkazalo poslušnost. Bez tijela nitko od nas ne može dalje. Osjetio sam potrebu za zrakom, malecki bljeskovi pred očima ličili su mi na sjemenke kopriva koje neprestano padaju, a neki tip iz male kuhinje derao se Jebo vladu, Jebo politiku jebo, U saboru jebo, sve njih redom... Ne znam što mu je bilo...
Terasa je bila mala, s priručnim stolom i svega dvije stolice. Jednu sam odmah zauzeo, prekrižio ruke na stolu i na njih položio glavu, ali mi se toliko vrtjelo da sam ponovo ustao i krenuo šetati. Treba se vratiti doma. Kako? Da me netko odveze? Ma ne, mogu ja to...

- Prijatelj i gospon, – Triksi sa svog pravog mjesta – kaj nismo re...hek..ekli samo jedan gemišt i pola sata druženja? Vani ti je i...hik...hinače ponoć, znaš?
- Ti ši malo kriv jer ši inžištirao da še ide pit'!. Šutra će bit' pakleno. - Dobli je zvučao čudno i simpatično, kao da mu je pri govoru jezik samo smetao. Ili ja nisam dobro čuo. Zujalo mi je okolo.
- Dogovor je dogovor. No, što...ho se dogodilo s tvojim glasom?
- Š mojim glašom? Pa ti štučaš.
- Čuj Dolbi... hoću reći, Dobli, trebali bismo krenuti dom...hm...doma. Ovo sad nije pametna situacija. Svega je sedam kilometara, ići ćeeee...
- A ja bih ipak da naš netko voži. Poličija je možda vani...

Kratkim pogledom obuhvatio sam poprište događaja. Bilo je samo četvoro ljudi koji su spavali, zapravo, dva para blizanaca, identičnih. Kauč se kretao okolo po sobi i nosio ih. To je bio tek početak. Tko će me voziti. Taj mali ostatak ekipe je na svojim letećim kaučevima izgledao kao da proživljava kliničku smrt. Mrzim kad mi se to dogodi. U nastavku sam se suočio s tim dvostrukim problemom. Sve je bilo udvojeno.
Pokret, nema druge. Odabir lijevih stepenica bio je pogrešan. Na sreću zveknuo sam samo s metra visine i nisam slomio ni jednu od četiri noge. Prolaz između dva stabla završio je koliko toliko uspješno. Najveća glavolomka je bila dvostruka brava na vratima automobila i dvije ruke s dva ključa. Pokušaj koncentriranja i fokusiranja slike rezultirao je lelujanjem i premještanjem bravica lijevo pa desno. Na kraju je pomogla slučajnost. Unutra sam.
Vožnja. Stalno sam na križanju dvije ceste koje se razdvajaju pod oštrim i plitkim kutem. Bijelih crta koliko hoćeš Pune razaznajem lakše nego isprekidane. Prva brzina pa nizbrdo do glavne ceste i to je to.

- Desno, de...hek...hesno! - upozoravao je Triksi.
- Ne! Lijevo, šamo polako. Ovo je ludo, preludo, čak i ža tebe, ubit češ še.
- U...hu...ubit sebe? Dobro ako ne pokupi nekog drugog? Sranje! Ide auto!

Triksijeva briga za širu društvenu zajednicu izazivala mi je strašan osjećaj grižnje savjesti. U susret nije dolazio automobil, dolazio je stampedo svjetala, što automobila, motora, kombajna, čak bih rekao da se i mali mlaznjak spuštao na cestu pred mene. Najjača ideja mi je bila da stanem. Stao sam na desnoj od dvije vidljive ceste. Čuo sam zvukove sirena. Ostatak puta se ne mogu prisjetiti.
Jutarnje buđenje neću opisivati. Češkanje lijevog uha radio sam ispruženom rukom, zbog veličine vlastite glave. Gledajući u strop, svi smo šutjeli.

- Eh, uh, sasvim nepotrebna avantura. - započne Dobli.
- Jesam li ja cijelo vrijeme ponavljao da neće dobro završiti? Mene se nikad ne sluša. - Triksi se zapravo branio.
- Ti si i započeo sve. Što ćeš sad reći? Da nisi ništa pogriješio? Trebalo je sve napraviti prema planu i izbjeći ovu bedastu avanturu i igre s vlastitim životom.
- O, molim. Ja da sam pogriješio? Pa znam li ja brojiti do jedan. Jedna čaša, hej! Nije li tako bilo planirano.
- Da, i nije se prodala bačva i niti se išta drugo pametno dogodilo od svega što si nabrojio kao izgovor za svoju ludu ideju. Samo sramota i neodgovorno ponašanje.
- Ja nisam neodgovoran za to, ti si! Ti uvijek misliš na Laina, ono... osobno na njega, što mu nisi rekao kad je kraj?
- Zbog tvog prijedloga moglo se dogoditi veliko zlo, mogao se otrovati alkoholom, ubiti se na cesti, zgaziti nekoga, izgubiti vozačku, razbiti auto... da ne nabrajam dalje. I još su tu koprive...
- Zbog mog prijedloga? Neću više ponavljati, predložio sam samo pola sata druženja, ti umišljeni... umišljeni... niškoristi! Što nisi i ti vodio brigu kad je dosta? Dok sam ja ponavljao i ponavljao ti si rađe žderao dalje i radio mentalne vježbe s promjenama mjesta. Nisi li ti bio taj koji je predložio lijeve stepenice? I tu se moglo dogoditi zlo, pametnjakoviću.

Nije dalje imalo smisla. Ovo nije bilo dobro, kako god okreneš. Sve je ostalo na optužbama. Kriv sam. Pogriješio sam u svakom slučaju. Izigrao sam obje varijante. Prvo, što sam uopće otišao na party a nisam trebao, a zatim, kad sam već otišao, zaboravio sam na vrijeme. I na pamet. Loš izbor i to duplo.
Odlučio sam da se to više ne smije dogoditi. Dobli i Triksi su malo luckasti kad su pijani. Žao mi ih je, nisu to zavrijedili.

- Susjedeee!!!!! - začuo se hrapavi glas ispred ulaznih vrata. A dan je tek počeo.

Post je objavljen 17.06.2005. u 18:23 sati.