Jutro okupano suncem... Jos se osjeti miris svijece koju sam sinoc zapalila. Obozavam taj miris jasmina, udisem ga cijelim tijelom... Na radiu jedna od mojih najdrazih pjesama....Prividno, jutro se cini savrsenim, al da je prividno shvatim tek kasnije. Osjetim zrake sunca kako mi besramno miluju tijelo...Skidam sa sebe svoju djecju pidjamu ne bi li toplinu osjetila u svakoj stanici svoga bica...Toplina kojom sam bila zagrljena, prevarila me i ponovno sam usnula u san..Pred ocima mi se pojavila slika djevojcice koja veselo skakuce po kilometarskoj pjescanoj plazi. Prvi put vidim ovo mjesto. Predivno je, tako nevino, netaknuto...mirise na svjezinu...Djevojcica je veselo trckarala malim bosim nogama po vodi. Kovrcava, plava kosica vijorila se na vjetru, a njezin smijesak stvarao je jeku, koju je vjetar skladao u pjesmu...Zapitala sam se sto li radi ovdje sasvim sama i kako to da joj je haljinica suha, a malo prije poprskao ju je val? Nesto cudno se ovdje zbiva. Sakrila sam se iza nekog stabla i promatrala sto se dogadja, buduci da nisam znala gdje sam. Ona se i dalje bezbrizno igrala iako je bila potpuno sama...Hrabro sam odlucila pokazati joj se, jer nikakve promjene nije bilo iako je proslo neko vrijeme, a mene je zanimalo gdje sam, i tko je ona. Ipak je ona samo dijete, simpaticno dijete zarazujuceg smijeha koji je stidljivo osvanuo i na licu dok sam joj se priblizavala...Ugledala me i rukom pozvala da joj se pridruzim. Svakim korakom bila je sve ljepsa, a kad sam joj se skroz priblizila djelovala je kao savsensto…Pokusala sam je upitati, kako se zove, od kuda je, kakvo je ovo predivno mjesto i zasto nema nikoga…??? Prekinula me i pocela pricati njeznim glasicem bas kad mi je kroz glavu proslo milijun i jedno pitanje…
"Sretnica si u zivotu jer si otkrila neogranicenu, bezuvjetnu ljubav, tvoj zivot je sreca i uzivaj u njemu svakim danom…Ne pokoravaj se pred neprijateljem, vec se bori za ono sto pripada tebi!"Izustila je, nasmijala se i rekla da moram krenuti….Neeeeee!!!!! Bas sada kada ju zelim pitati jos jos toliko stvari. Mahnula mi je…i neka sila pocela me udaljavati od nje. Slika pred ocima postajala je sve mutnija i mutnija…Pokusala sam sa oduprijeti…pobjeci nazat, al nisam uspjela…Sve sto sam vidjela je bijeli dim, magla koja je postajala sve gusta…Zatvorila sam oci da ih odmorim sekundu od tolike pare…Sakupila sam svu snagu koju sam imala da otvorim oci i ponovno ugledam ono malo savrseno stvorenje. I dalje bjelina…Ali ovaj put to su bili zidovi moje sebe…Shvatila sam da sam se upravo probudila iz najljepseg sna u kojem smo glavne uloge imali moj andjeo cuvar i ja…Od tog dana osjecam se sigurno. A poruku imam uvijek u mislima.
Post je objavljen 16.06.2005. u 00:46 sati.