Dobli je ravnodušni i dobrohotni stvor koji se kloni problema kad god mu to odgovara i prije nego oni nastanu. Ne uspije li, prihvaća izazov. Kad bismo tražili neke njegove vanjske osebine po kojima bismo ga nekud svrstali, najviše sliči na vilenjaka... neku vrstu vilenjaka. Nikad nisam shvatio je li on zaista vilenjak.
Pogledate li ga ponekad ispod obrva kako on to ne bi primijetio, izgleda sasvim prosječno. Ni po čemu ne bi ga posebno zapazili u društvu sličnih stvorova (to je samo moj dojam jer ne znam postoji li ih još). Normalna frizura sa sva tri čuperka jednake boje, lijeva mu je obrva ponešto svijetlija od desne, nosi normalni zelenoplavi kostim (boja koju volim zvati jezersko zelena), normalne geste. Osim toga, koža mu je prozračno plave nijanse i nije viši od pedesetak centimetara. Sve drugo na njemu izgleda normalno.
Ne bih mogao reći koliko mu je godina. Otprilike kao i meni, znači, mlad je. Unatoč svjetloplavoj boji njegove kože, tu i tamo primjećujem koju boru.
Za njega bi se teško moglo reći da je zloban. Ponekad se čini da je zapravo spretniji, mudriji, i u svemu daleko bolji nego što se predstavlja. Tajnovito. On voli biti sastavni dio rješenja. Za njega bismo mogli reći da nema mušica. Dobli voli čitati knjige i čini mi se da ima dobro pamćenje. Sâm sam mu dao ime Dobli. Njegovo pravo ime je neizgovorivo iako je rekao da ga mogu zvati Lain. On mi sjedi na lijevom ramenu. Možda čak i lebdi. Nikad ga nisam fizički dodirnuo.
Triksi je Doblijeva suprotnost i mnogi će čitatelj priznati da je to i očekivao. Triksi voli crveno i ekstravagantno, voli biti glasan i u centru nevjerojatno velikog radijusa pažnje. Čuperci su mu obojani žuto i crno i on misli da ga to čini opasnim. Kad govori, njegovo lice često poprimi umorno-važan izraz ali mislim da je to samo njegova maska za pojačavanje dojma. Njemu je važan dojam, važno mu je što drugi misle.
Pun je mušica, rekao bih da je spletkaroš, no možda sam taj dojam pokupio od Doblija. Voli biti nevidljiv kad god mu vlastite zlobne misli izmaknu kontroli. Tada nestane ali se ne odriče utjecaja. Ne voli poraze pa ih naziva pobjedom na svaki zamislivi način urešen ponakad klimavom argumentacijom i čvrstim, tvrdoglavim stavom. Uvrijediti će vas bez da trepne. Dobli mu je glavni izvor inspiracije i iako ga poštuje, ne želi to pokazati. Njegovo je mjesto na mom desnom ramenu. Čak i kad ga ne vidim njegov glas označava da je tu. Zanimljivo, i njemu sam dao drugačije ime jer je i on želio da ga zovem Lain.
Zapravo, JA sam Lain. Živim u realnom svijetu. Dovoljno sam zbunjen da nastojim birati sve što mogu, zato jer mogu. Sa mnom prestaje svijet fantazije jer na neki neobjašnjiv način samo ja sam svjestan Doblija i Triksija. Naši su razgovori duboki i samo u mislima, ponekad i preduboki... Ponekad mi se čini da razgovaram sa sobom. Bit će da je to istina. Možda je to razlog zašto su obojica govorili da im je ime Lain i što im je glas gotovo jednak mom. Jedina razlika je što Dobli zvuči smireno dok Triksi drži da su glasnoća i nervoza sastavni i neizostavni dijelovi melodije. Ipak, koliko god njih dvojica bili različiti, i jednom i drugom priznajem da su razložni. Stoga mi ponekad zadaju puno muka da prepoznam tko misli ispravno.
Pokušajte zamisliti kako se osjeća osoba čije uši čuju vlastiti glas a da su joj usta zatvorena i jezik za zubima. Tako sam se otprilike i ja osjećao onog dana kad je Triksi prvi put u moje desno uho izrekao svoje čuveno - Mladiću i gospodine, mislim da....
Ne mogu se sjetiti što je on točno mislio jer sam se trenutno skamenio, a misli su mi u potrazi za nečim prepoznatljivim, nečim što bi objasnilo glas tamo gdje ga ne bi trebalo biti, završile u slijepoj ulici.
- Prepao si čovjeka, vidiš? - glas s moje lijeve strane svojim umirujućim tonom nije uspio umiriti stravu koju je izazvao samim tim što se uopće začuo.
I zaista, određeno sam vrijeme života zbog toga bio pravi pravcati čudak. Činilo mi se da je oko mene ucrtana kružnica i kretala se kako sam se i ja kretao. Izvan te kružnice protezali su se lukovi po kojima su me prijatelji zaobilazili.
Dobli i Triksi nisu bili stalno tu, ali naučio sam da se pojavljuju istovremeno, svaki put kad se nađem u dvojbi, moralnoj dilemi ili izboru puta kojim ću krenuti dalje. Tada govore, razgovaraju, prepiru se, sugeriraju. Ja ne sudjelujem u tim pričama. Kad god i sam nešto kažem čini mi se da oni mene i ne čuju, možda me čak i ignoriraju. Malo me zbunjuje što njihovi odgovori često prate i moje šture rečenice, ali izgleda da je to više slučajnost nego reakcija.
Nakon što sam bezuspješno pokušao sebe uvjeriti da sam 'skrenuo' s pameti i nakon što sam doživio gromoglasan smijeh prijatelja kojima sam pokušao objasniti ovu pojavu osjetio sam se prisiljen prihvatiti da su Dobli i Triksi, kako sam ih tek kasnije nazvao, samo dio moje prirode. Odgovor na pitanje otkud su se tek sad pojavili u mojoj glavi i zašto su se uopće pojavili glasio je: Do sada nisi znao slušati sebe samog. To je bila jedina rečenica, ikad izgovorena, u kojoj su se njih dvojica složili.
U početku sam pokušao sebi objasniti da su Dobli i Triksi anđeo i vrag koji sjede na mojim ramenima kao što to piše u nekim pričama. Ali ne dajte se i vi uvjeriti u to. Obojica imaju trenutaka kad su u pravu, kad briljiraju u zaključcima i otvaraju mi oči koje zaklapam pred samim sobom. Ni jedan mi zapravo ne želi zlo, mislim da mi zapravo nude izbor. Tko bi znao zašto su odlučili postaviti se baš oko moje glave, lijevo i desno. Možda zato da bih ih bolje čuo. Možda zato što rijetko gledam u zemlju a vrlo često pred sebe i oko sebe. Bolje da su tu nego da mi se pletu oko nogu.
Malo pomalo naučio sam živjeti s njima. Prestao sam govoriti o svom trostrukom ja, moja zatvor-kružnica s vremenom se smanjila a zatim potpuno iščezla. Čovječe dobro si se izvukao, bio si izgubljen, prolupao totalka... – govorili bi mi. Nisu znali da sam samo prihvatio neizbježno i suočio se sa svojim unutarnjim svemirom. I dobro mi ide.
(nastavit će se)
Post je objavljen 15.06.2005. u 22:11 sati.