Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/aboutagirl

Marketing

Go - a machine of penalty. Go - the sweet insanity. Go - fade to black tranquility.

Već se mjesec dana suzdržavam da ne spominjem školu. Ali, dat ću si mira s ovim posljednjim. Za mene je gotov ovaj drugi razred. Doduše, još ova dva dana idem u školu, ali tek toliko da spavam na satovima jer više nemam ništa za raditi. Bila je to godina puna svega. Nije da sam bila bliska s nekim iz razreda, ali u odnosu na prije sam se udaljila od svih koliko je to moguće. Možda postoje i par ljudi na koje nemam alergiju, ali niti s njima nisam bliska, ne više. Ako s nekim izađem, ili se sretnemo vani- na tome ostaje. Jer kada se nekad vani izludim jer nemam drugog načina, oni me i znaju jedino takvu. Jednom sam u takvom stanju opijata rekla jednoj curi: Ti mene uopće ne poznaš. U nadi da je ona nešto bolje, rekla joj i: Niti ja poznam tebe. Nitko ne može zaviriti u to što jesmo, nitko to ne može osjećati, a to je zapravo i prava ljepota. Drugi dan mi je otrježnjena došla i rekla kako sam bulaznila o tome da ju ne poznam. A očekivala sam da bude bar dio shvatila. Ali nije. Ostalo je to na bulažnjenju, riječima koje sam rekla i koje su drugi dan postale kao i svaka druga riječ. Ne znam zašto s uopće čemu tada nadati. Da je netko bolji? Da sam ja bolja? Da nisu svi toliko zatupljeni koliko se čini iz toga što ih kroz školsku godinu upoznajem? Ne znam baš… sve što vidim je veliki postotak onih koji jure na nekim idealima koji su ih postavili drugi, koji grabe užitke ne snoseći ikakve posljedice ili bar ne promišljajući ništa… i možda par izgubljenih duša koje ne znaju kuda spadaju, kojima su unutrašnje borbe prevelike da bi mogle misliti na one vanjske… A ja, koja ne želi trenutno govoriti kuda od ovih dvaju tipa spada jer mrzi sam pojam pripadanja, ne želim sebe nikako definirati. Jer sve ovo, pripadanje ili ne, dobro ili ne...sve je ovo privid. Ništa drugo. Privid nečeg boljeg ili goreg. Mutan oblak nade iz kojeg se moji osjećaji cijede kapljama kiše svaki puta kada se razočaram, u njima, u sebi. I ne mogu osuđivati nekog što je kakav je… jednostavno više ne mogu. Previše je drugih faktora koji djeluju na sve to, na ljudske osobnosti, stvaranje istih. Nisu oni krivi, nisam ni ja. Nisu oni loši radi toga što su takvi. I grizem jezik sada kada pišem nisam loša ni ja. Uz toliko dozu samokritičnosti, teško je tako nešto meni napisati. I nakon svega...jedino se mogu nadati da budu stvari došle na svoje. Bar na trenutak, ali onaj pravi trenutak stanja duševne ravnoteže (ili bar da shvate što to znači). I da ga nitko od tih ljudi, kao ni vi tu, niti svih koji žive, neće propustiti.

I samo još nešto… Ne trebate ovo čitati. Ovo je samo da malo olakšam dušu…

Okej. Gotovo je. Mama i tata, prihvatite. Ne, nisam navukla tih par ocjena, nisam odgovarala za bolje, nisam znala za bolje –jer mi se nije dalo! I da se vrijeme vrati napravila bi isto. Prošla s čvrstom četvorkom koja nažalost ide više prema pet. I nije mi baš stalo. Mogla sam nažicati jednu, rasplakati se za drugu i naučiti se za treću. Nisam i gotovo. I šutite. Okej?
To što mi ti sad govoriš što je sve moglo biti, da sam pametnija od drugih koje prolaze bolje, da sam mogla nažicati, da sam mogla više učiti, da sam ovo, da sam ono… Pa jooooj… ništa mi to sad ne znači. I ne utječe na mene. Možda sve to i stoji, ali briga me trenutno! I još nešto. To što mi govoriš da druge dvije godine prođem s glupih pet me samo sputava. Samo me gura u iskušenje da opet prođem s ovoliko koliko sam i sad. Samo zato jer neću od tebe čuti: Pa vidiš da to možeš, ili nešto tome slično. Neću od tebe nikakvo glupo priznanje i hvalu. Neću. Znam da je čudno, ali meni ide na živce. Išlo mi je na živce kad sam u vrtiću naučila vezati patike i kad si ti to saznala. A bilo mi je savršeno lijepo kad sam se pravila da ih ne znam vezati i kad si se ti radi toga živcirala. E pa, stara moja, od onda se nije puno toga promijenilo. Još sam uvijek neka vrsta razmaženog derišta. Još uvijek bi mi išlo na živce prolaziti s pet jer bi me tada zbilja pohvalila. Ovako, dok se kao živciraš jer loše prolazim je okej. Ne zato jer se živciraš, nego jer mrzim tu hvalu, priznanja, riječi kao što su bravo ili odlično. Zašto to? Zato jer su to tvoja očekivanja i jer me njima ucjenjuješ!
I da. Haha. To je tebi neki loši prolaz. Rekla si mi da ili se nećeš živcirati ako budem išla u gimnaziju (a to je značilo da prolazim s pet) ili da idem u frizerke. E pa…nisam išla u frizerke. Išla sam u glupu gimnaziju koja mi ide na živce, umjesto negdje gdje sam zaista htjela. I tu sam izgubila interes za puno stvari koje su me nekad i zanimale. Tu sam zapustila ono za što sam se nekad znala s užitkom truditi. Tu sam izgubila samopouzdanje za ono što možda još uvijek znam, ali sam uvjerena da ne znam. Baš ti hvala na tome. Kad ovo završim, išla budem na neku glupi faks. Ako opće upišem. Jer ono što bih možda i željela upisati sam radi svega zapostavila. I teško je tako nešto nadoknađivati. Teško je nadoknaditi dvije godine propuštenog, a toliko željenog…
Nikad nisi ni znala što me zapravo toliko zanima. Možda ne toliko, nego samo što me zanima bar malo. I sad kad me to pitaš, ja ti kažem da me ne zanima ništa, da o tome nisam razmišljala i još neću. Ali, toliko lažem… Da, lažem… I sama tražim razlog zašto sam takva. Zašto mi je toliko teško reći- volim raditi to i to, želim to usavršiti, želim i nije me briga što ću s tim ako ću što moći jer će to biti ono što zapravo želim… I mrzim se zbog toga. Jer nikad…baš nikad nisam našla način na koji da to kažem a da pritom ne propadam u zemlju. I to doslovno. I to zbog tebe, jer stojiš preda mnom, jer me čuješ, i jer budeš to okrenula na neku svoju stranu koja bude po tvom viđenju najbolja za mene. Nemaš ti pojma što je najbolje za mene. Ali ne…ti uvijek sve znaš.


Post je objavljen 15.06.2005. u 22:22 sati.