Taj čovjek je - pisac
Makar se u posljednje vrijeme Alija Isaković medijski najčešće predstavlja kao neka vrsta bošnjačke kulturološke ikone, on je ipak prije svega pisac. Priče iz zbrike Taj čovjek predstavljaju jedan od vrhunaca Isakovićevog opusa. Iz njih se zrcali prepoznatljiva osebujnost Isakovićeva rukopisa
U jednom svom eseju Milan Kundera pravi distinkciju između pisca i romansijera. Za pisca kaže da ovaj ima "originalne ideje i glas koji se ne može oponašati. Može se poslužiti bilo kojom formom (uključivši i roman), i sve što napiše, budući da je obilježeno njegovom mišlju, nošeno njegovim glasom, dio je njegova djela". Malo, kasnije, reći će i: "Pisac je zapisan na duhovnoj karti svoga vremena, svoje nacije, na karti historije ideja."
Pisci su, po ovoj dihotomiji, Rousseau, Goethe, Chateaubriand, Gide, Malraux, Montherlant, a romansijeri: Fielding, Sterne, Flaubert, Proust, Faulkner, Celine, Calvino.
Alija Isaković pripada, naravno, prvoj grupi. On je, po Kunderinoj podjeli, pisac, a nije romansijer usprkos romanima Sunce o desno rame i Pobuna materije.
Žanrovska različitost Mnogi su već isticali svojevrsnu žanrovsku fluidnost Isakovićevih proza. Ponajbolje je to ipak prepoznao Ivan Lovrenović u jednoj fusnoti svog teksta Svijet u prezentu: "Karakteristična je u Alije Isakovića ta intermedijska adaptibilnost tekstova: veoma lako i veoma prirodno njegove se pripovijetke pretvaraju u tv i radiodrame, i obratno, tako da je katkad teško ustanoviti šta je čemu prethodilo. U ovoga autora ta osobina očito je nešto više od pukoga kronološko-bibliografskoga redoslijeda; ona predstavlja jednu od unutrašnjih zakonitosti njegova stvaranja, čemu bi bilo zanimljivo posvetiti posebnu stručnu-teorijsku pažnju."
U istom tekstu Lovrenović komentira i razuđenost Isakovićeva opusa: "Roman, pripovijetka, drama, aforizam, filmski scenarij, radiodrama, esej - žanrovska konfiguracija Isakovićeva književnog djela sadrži, dakle, osim poezije, sve glavne književne oblike!"
Na prvi pogled su pomalo oprečne te osobine Isakovićevog književnog svijeta: formalna razuđenost njegovog djela i prepoznatljiva jedinstvenost rukopisa, no isto tako je taj prividni paradoks najizrazitije svojstvo njega kao pisca. Neke Isakovićeve proze kao da se kolebaju između priče i putopisa, neke su opet na pola puta između drame i pripovijetke, no uvijek su jasno obojene Isakovićevim specifičnim stilom.
Književna oklada Lovrenović je također u kontekstu Isakovićevog djela skovao termin "književna oklada". Šta ovaj termin zapravo hoće reći? Riječ je o činjenici da je svakom od brojnih žanrova u kojima se okušao Isaković posvetio kvantitativno malo prostora. U Isakovićevom pripovjedačkom opusu zbirka Taj čovjek nasljeđuje i na izvjestan način nastavlja nepunu deceniju stariju zbirku Semafor. Taj čovjek je prvotno objavljen u izdanju mostarske Prve književne komune 1975. godine.
Knjigu je izvrsnim i inspirativnim pogovorom pod naslovom Isakovićevi obrisi obogatio Midhat Begić. Uvodnu i naslovnu prozu cijele zbirke o starcu s vagom na uglu ulice i njegovoj mušteriji Begić će karakterizirati ovako: "Sav je tekst komponiran od tih naizmjeničnih i ukrštenih pogleda na ravno i ujednačeno obezličeno viđenu ljudsku materiju noseći svoju svakodnevicu, svoj ritam života i svoje pitanje o brigama, o skrivenim zapletima i o smislu tog postojanja u šarolikosti pojedinačnih sudbina."
Način na koji Isaković piše u ovoj priči nema ničeg od epske paradigme. Nema tu pravog događaja, ni prave priče. Sve je - kako bi Lovrenović kazao - u logici i optici. I jezik i sintaksa su prilagođeni takvoj vrsti teksta. Rečenice su ili jako kratke, često upravo programski svedene na samo jednu riječ, ili opet jako duge, raširene na nekoliko desetina redova, sve u nabrajanju. Priča Taj čovjek upravo je amblematična za istoimenu zbirku i općenito za pripovjedačko umijeće Alije Isakovića.
Ima, međutim, u ovoj knjizi još izvrsnih specimena osebujnosti Isakovićeve proze. Tu je, recimo, priča s naslovom Epidemija. Stilistički i sintaksički srodna priči Taj čovjek, ona je u isto vrijeme i posve drukčija. (Mnogo je toga u Isakovićevom djelu isto, a drukčije.) Lišena individualiziranih likova i junaka, ova je priča svojevrsno alegorijsko kvazihroničarsko izlaganje. U njoj jezik upravo ekspresionistički pršti, no u tonu ipak ima nečeg hroničarski rezigniranog. A kad se priča čita alegorijski u njoj ima jakog simboličkog štofa, skoro da se može reći i dnevnopolitičkog.
U Isakovićevoj priči Vlast je iznenađena, a zar Vlast ovdašnja to uvijek nije, kao što su, recimo, lokalne vlasti širom Bosne redovno iz godine u godinu iznenađene kad u decembru ili januaru padne snijeg.
Za razliku od ovih dviju priča, Također i Generalij, recimo, napisane su gotovo u potpunosti u dijalogu tako da graniče s dramom. (Pripovijetku Generalij je sam Isaković pretočio u dramu Generalijum.) A ipak je i u ovim pričama jasna i lako vidljiva veza sa, recimo, Epidemijom: od jezika i sintakse do specifične alegorijske tehnike. Jer makar u Epidemiji nema pravih likova, a u ovim se pričama suočavaju Siman i Arif, odnosno Narednik i Školac, sve tri priče su snažno alegorijski obojene.
Angažman i ironija Današnja pozicija Alije Isakovića u medijima i većem dijelu javnosti uglavnom je pozicija prvog antologičara bošnjačke (muslimanske) književnosti, odnosno kreatora Biserja, zatim istraživača i zaljubljenika Hasanaginice te napokon autora prvog Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku. Pritom se često zaboravlja da je Alija Isaković bio prije svega pisac.
Zanimljiv je u tom smislu svojevrstan kontrast između predstave o Aliji Isakoviću kao predanom nacionalnom radniku i pisca među čija glavna umjetnička oruđa spada ironija. Jer upravo je i ironijski odnos prema svijetu jedna od konstanti Isakovićeva književnog djela. Treba zapravo reći da sve ono što je Alija Isaković radio van uže svoje književne i autorske djelatnosti njegovom djelu ne bi trebalo ni štetiti ni koristiti. Danas, međutim, ispada da mu šteti. Posljednih je godina Alija Isaković na sva zvona slavljen i hvaljen, a ustvari je u dobrom dijelu svog opusa ostao nepročitan. Njemu u čast dižu se svečarske nacionalne zdravice, njegovim imenom ispiru se mnoga uglednička usta, a njegova književna djela malo ko uopće da i spominje.
O petogodišnjici Isakovićeve smrti o ovom je paradoksu pisao Senad Pećanin: "Od Alije Isakovića pokušava se sazidati monument bošnjačke nacije, na način na koji su srpski nacionalisti institucionalizirali Dobricu Ćosića." Isakovićevo književno djelo ostaje, međutim, svjedočiti da su takvi pokušaji osuđeni na ispraznost.
I tridesetak godina nakon prvog objavljivanja, Taj čovjek je zbirka priča što za svog autora zorno kazuje: taj čovjek je pisac.
Post je objavljen 13.06.2005. u 14:32 sati.