Smrt Carnetu.
Smrt HT-24-kune-po-satu-GOSTU.
Nisam bila na netu od 31.5.
(pljesak u pozadini)
I opet neću bit na njemu...pa, više nikad. Bar ne od doma. Al to više nije bitno, imam ja i drugih izvora.
(zlobni smijeh)
Gdje da počnem?
Prvo, ako ću imat 3 iz matematike imam 54 boda, što je još uvijek 4 boda više od praga tak da me boli kurac, rasteretila sam se svog stresa vezanog za školu.
Speaking of school...
JA SAM GOTOVA!!!!!!!
NAPOKON.
Odgovarala sam sve kaj sam trebala i sad još samo čekam rezultate matematike al kao što sam gore istaknula,za to me boli kurac, daklem, sljedeći tjedan ko da ni nema škole.
Ali zato sam se prošla 2 tjedna mučila ko nikad u životu.
Nikad, ali baš nikad nisam bila živčana zbog ocjena, al kad sam sad pogledala kolko sam ih sve pokvarila, uhvatila me panika. Fakat sam počela učit, i skoro sve popravila, ali...
Ovaj četvrtak mi je nedvojbeno bio najgori dan u životu. Morala sam naučit biologiju, njemački i matematiku. A bolila me glava i bila sam živčana, as usual. I zabrijala da ću iz svega toga imat ocjenu niže. I bilo mi je tolko zlo da mi se počelo povraćat. I ne samo to, počela sam i cmizdrit. I kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, umjesto da sjednem i naučim to kaj trebam, počela sam si nabijat kompleks manje vrijednosti. Počela se svađat sama sa sobom. I stvarno mi je bilo užasno loše. Nikad, ali nikad više ne želim proživljavat tak nešto.
Zaključak;ne ostavljajte stvari za zadnji čas.
Trenutno sam dosta dobre volje, kupila sam(svojim krvavo zarađenim novcima od firme..da da, treba stajat 2 sata i ne zrigat se od jeftinih parfema i rozih šoseva)mobitel, motorolu V80.
Ima super kameru i svijetli u raznim bojama kad me neko zove.
I imam Alexija na screen saveru i pozadini:)
U ponedjeljak ne idem u školu, imam ispit iz gitare. U Ilici. Slomit će mi je one ratoborne babe u tramvaju. Dobro je od glupog okretišta, al kad počne najezda što se dalje vozim, nema mi spasa.
E da,u srijedu je bio ispit iz solfeggia i dobila sam 5:)
I posljednje, ali ne i najmanje važno...
Nakon godina muke, patnje i zatupljivanja, mržnje, suza i žvakama ukrašenih klupa, ja napokon, napokon, napokon, NAPOKON završavam......osmoljetku:))))
Tak moj deda veli:)
Pathetic as it may sound, spremna sam za otvaranje novog lista, stranice, votevr u životu.
Jednostavno ne mogu vjerovat da više neću gledat one idiotske face.
Inače...pa ne znam. Imam jedan ozbiljan problem kojeg se nikako ne mogu riješiti. I to me guši u svakom pogledu. Ja sebe ne mogu vidjeti onako kako me drugi vide. I to me ubija. Mogu ja sad tu srat do sutra i napisat pun kurac gluposti i toga kaj stvarno mislim, but on the outside....
Jednostavno nemam snage. Nemam snage smješkati se i biti ljubazna prema svima. Ne mogu se riješiti neprestanog kritiziranja same sebe. U ogledalu vidim ono čega nema. I znam da nema, a ipak radim problem, i svaki dan, svaki jebeni dan se povlačim sve više u sebe. Svaki prokleti dan. Konstantno radim protiv sebe, iscrpljujem se psihički i fizički, vidim milijun mana, a nijednu vrlinu. Radim konflikte unutar sebe. Dijelim se, stalno se dijelim. I ne znam kak, ne znam. Ne znam zašto, bar većim dijelom.
Treba ti netko tko te razumije, right? I dobro je, dok ja serem i netko me uvjerava kako sam sve umislila, ali kad sam sama, kad odem doma. Sve me pogađa, najmanja riječ koju krivo protumačim me tjera da...mislim.O stvarima.I većinu vremena se ne podnosim.
I sad ne mogu više pisat, bila sam dobre volje dok nisam počela o ovom, i mrzim ovaj glupi post sad bi ga najradije cijelog pobrisala, i....
Ne, ne mogu više. Boli me glava i ne mogu izvuć iz sebe ništa bar dijelom suvislo.
It got this way
I don't know how
I just can't figure it out.
I just can't...
Ne mogu ništa. Imam tolko stvari za reći, a nemam vremena.
Nemam ja niš.
Post je objavljen 11.06.2005. u 19:10 sati.