dok ulicama onoga svoga grada hodas ovog ljeta u jutru maglovitom ko duhova punom sto tek ce poslje postat toplo u tom morskom gradu...
dok semafori vire iz ulica, krmeljivi i s podocnjacima umjesto onih shiltova...
i dok ni tvoji nisu puno bolji a prohladan ti zrak susi ramena lagano smocena skoro nevidljivom maglom sto zraci s kamenih zidova...
...ja znam da kad ne mislis na me, mislis na Japan i Japance.
na preslatke likice i zabe i mackice sarene naljepnice i divne crtice na ulicnu modu i mlade Japanke i lude Japance sto sve nacrtat mogu
divna je njihova kultura tu se slazem kad vidim kako rade uvijek padnem na dupe a tek koliko! da ti pamet stane
ko zna, mozda jednoga dana ako bude srece, zdravlja i place odemo do tamo, do dalekog Japana da cujemo tutanj kosnice same i pcelica zuj sto vrijedno rade i gdje je sve cute, od robe i lica prek najlonske vrecice do wc papira da skupimo naljepnica i malenih pisama
i japanskih zvaka ko vrednih suvenira
da u jutro maglovito ko sada ovo
al s japanskom maglom, guscom od nase
zagrljeni sjednemo pod ocvalu tresnju
na rosnu travu, japansku pravu
i gledamo prema planini Fuji
kako jutarnje Sunce, joste crveno
uz zvuke zbora Japanki malih
sto ustaju rano i pjevaju glasno
sporo iz magle, a iza planine
mocno i sjajno i okruglo izlazi