Znate one ljude koji slušaju samo nekakve opskurne bandove koji svoje albume prže u nakladi od pet primjeraka? Koji čitaju isključivo autore koji imaju manju nakladu od 10 primjeraka i pišu jednu riječ po stranici jer je to The Deep? Koji svoje oči, uši i slična osjetila isključivo podvrgavaju nečemu iz čega isijava The Stav, The Patnja i The Nadnaravna Inteligencija? Dobro, ili je samo dovoljno da to bude In među ekipom koja se skuplja u određenim Klubovima (oni se nikada ne skupljaju u bircevima, kafićima, isključivo klubovima...kao što se The Elita skuplja isključivo u Lounge barovima), koju promoviraju određeni časopisi ili kritičari. Oni se zgražaju ako vam je najdraži band The Rolling Stones ili ako se usudite priznati da ginete za Marquezom. Sprdaju se s ljudima koji čitaju Coelhoa ili slušaju Gibonnia (na ove koji bi čitali zagorku i slušali magazin ne troše svoje dragocjeno vrijeme i misli pa niti da bi se sprdali s njima) . I oni suspendiraju glazbene urednike koji u program ubace Proljeće od Luke Nižetića. Netko je zgodno negdje primjetio, koja je razlika između cubismove obrade gibine tempere i njezina orginala pa se ova prva uredno pušta i kočoperi se Cenerom, a ovo drugo je duboko u bunkeru? Koja je razlika između Djelem Djelem od Bajramovića i Đurđevdana od Bijelog Dugmeta? Zbog čega se potrebno ispričavati zbog puštanja Natali Dizdar? (dobro, sada su joj svi mogući kritičari udjelili pregršt zvjezdica pa valjda će svi oni duboko u podsvijest potisnuti njezino sudjelovanje u story super bla bla).
Alergična sam na takve proserunge. Ma ajde ljudovi, pa i vi Najdublji, Najintelektualniji i Najurbaniji, svima nam povremeno dođe da poskočimo i zapjevamo 'Proljeće je, a u meni nemir, od sreće bih zagrlio svemir...'
Post je objavljen 08.06.2005. u 19:21 sati.