Od kad znam za sebe noći su mi uvijek bile ispunjene snovima kojih sam se sjećala. Ne spavam puno,a i kad spavam ujutro imam o čemu razmišljati. Sanjam snove u boji, zvučne snove, cijele priče, čak su mi se snovi znali i ostvariti- što je poprilično scary. Često već prije ispita znam koju ću ocjenu dobiti, jednom se čak desilo da sanjam pitanja koja sam dobila. Zašto mi onda brojevi od lota neće zalutati u san?!?! =) Tako isto znam sanjati nekog frenda i drugi dan znam da će mi se javiti. Jedno vrijeme me čak bila panika spavati jer ako bi sanjala nešto loše ili grozne stvari drugi dan me bila malo frka...Noćas sam sanjala dug i zanimljiv san. Znam da je tako ali ga se ne sjećam. Na vrhu mi je jezika, ali se neće pojaviti. To me izluđuje. Znam samo za jednu stvar- u meni je cijelo vrijeme prisutan osjećaj iz tog sna. Točno znam kako sam se tamo osječala. Ne mogu to opisati. Ti snovi, oni su kao odraz naše podsvijesti, u njima se prevrti sve što smo taj dan vidjeli i doživjeli. Meni je jednostavno nepojmljivo čuti da se netko ne sjeća svojih snova. A za nas koji se sjećamo, jel to prokletstvo ili dar? A opet, to je neki novi svijet u kojem možemo isprobati i doživjeti stvari koje se nikad ne bi usudili u stvarnom životu, u kojem nema granica i zapravo sami stvaramo taj film. Kad mi se nekad ne svidi tok priče pomislim "Hej, čekaj, pa ovo je moj san, ne treba to tako izgledati" i onda prevrtim traku malo unazad i izaberem bolji nastavak. Snovi poprilično utječu na moje raspoloženje preko dana, čim je san lijep i ja sam bolje volje. Zadivljujuć je to svijet... Da li misli prije spavanja utječu na to što ćemo sanjati? Negdje sam pročitala da bi se savko jutro čim se probudi, čovjek trebao u bilježnicu predodređenu za to zapisivati sve detalje sna kojih se sječa. I tako svaki dan i, kao, tako se istrenira i onda pamti sve više i više... Jednom sam probala ali je trajalo samo par dana, ujutro mi je preteško držati olovku u ruci...