“Dijete nije toliko tjelesna materijalizacija ljudskog bića koliko nešto što već imaš u sebi: osnova osvjetljenja njegova puta tvojim iskustvom. Zamisli ne samo fizičku nego i mentalnu pratnju kojom ćeš ga voditi.” ( Masini)
Stvoreni smo za život, ne samo da ga živimo nego i darujemo. Tu želju i instinkt za sebedarivanjem i darivanjem samog dara života nosimo već u sebi od samih početaka čovječanstva iako je nismo imali uvijek tako lucidno posvješćenu razumom.
No čovjek ju je oduvijek nosio u srcu; i ta su mu želja i poriv tekle žilama pomiješane krvlju i bile su dar od bogova. Danas te emocije možemo izraziti i jezikom i umjetnošću, ali srce uvijek ostaje centar koji prima i prenosi taj osnovni poriv. Koji se još čovjek ne razniježi kada vidi maleno dijete? Koji se još čovjek ne razniježi kada vidi mlade roditelje koji naprosto uživaju u životu kojeg su donijeli na ovu “livadu” da nastavi živjeti jedan dio njih dok drugi pomalo stari. No, koji se čovjek ne razniježi kada vidi starije koji uživaju u svojoj unučadi? Nije li to ostvarenje želje za darivanjem? Jest, ali…
…“Lijepo je to, no to je nažalost samo idealna strane medalje”- reći će netko. “ A bolesti? A poteškoće?”
Upravo me to pitanje navelo na ovo razmišljanje, pitanje jedne majke čije novorođeno dijete je bolesno. Teško joj je, boji se života i budućnosti jer je možda oćekuje bol, bol koja će otvoriti ranu i neće dozvoliti da zacijeli. Ali ona se nada i vjeruje u čudo života, upravo u čudo koje se dogodilo samim nejgovim novim rađanjem. Ona se nada novome darivanju iako ono možda donosi i patnju nestajanja. Ona želi život, ona želi svoje dijete, jer je ono materijalizacija i posvješćivanje njezine želje za životom koju je pohraila duboko u sebi. Ona mu želi prenijeti to iskustvo i ne želi se predavati.
A mi? Koliko mi života načetih bolju poznajemo i susrećemo? I pitamo se možemo li kako pomoći osim bespomoćnog “zurenja” u krutu realnost i sažaljenja pogođenih strahom i nestajanjem? Možemo neprestano darovati život “mentalnom” pratnjom: možemo željeti život i nadati se, željeti i nadati se…. jer sumnju i prezir može bez muke “darovati” svatko: ali to nije izvorni poriv u čovjeku. On se kristalizira jedino u želji za životom.
Post je objavljen 05.06.2004. u 00:28 sati.