Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vjetarsjuga

Marketing

Amajlija

Nikad nisam pretjerano vjerovao u vile i vodenjake.Nikad nisam
mislio da djecu donose rode i da ih odnose vještice i kućibabe.
Pa dobro možda horoskop, mada baš i ne jer su zvijezde tu.
Vidim ih svako veče za razliku od potonjih. Biti zvijezda.
Neznam jeli to praznovjernost ili nužda. Biti sretan?
Upoznaš puno ljudi u životu. Neki ti ne znače ništa. Neki te promijene.
Nikada ne znaš šta će se dogoditi. To može biti intenzivna veza ili najlakši dodir s nekim.
A ponekad taj netko uradi samo jednu stvar i učini te sretnim.

Te zime početkom stoljeća poklonila mi je keramički crveni prsten.
Da, u nekom noćnom zagrebačkom tramvaju koji je išao sa Trga na Trešnjevku.
Posljednji kojeg smo uhvatili te zime. Posljednji kojeg sam uhvatio te godine.
Jer rijetko navraćam u Zagreb. Kao što rijetko meteor okrzne Zemlju.
Imala ih je dva u džepu njenog dugog samotnog kaputa. Sjedeći jedno pokraj drugog kao stranci, ogledavajući Ilicu,
osluškivao sam škripu tramvajskih kočnica i njeno lupkanje dva crvena keramička prstena.
I čekao rastanak. Po tko zna koji put. Od godine do godine.

"Izvoli" - pruži mi crveni prsten.
"Hm, hvala" - rekoh.
" A šta će mi to? " - rekoh pomalo zbunjen poklonom, valjda što kao svaki praktičan muškarac
u tom trenutku u tom prstenu nije vidio ništa praktično ni vrijedno.
"Eh, Vi muškarci...!" - kaže mi Ena polubijesno u svom stilu.
"Hvala" - rekoh još jednom iz pristojnosti.

Kratak poljubac u obraz do nekog novog susreta godine nepoznate.Vraćam se u svoj rodni grad.
Priznajem, kada sam došao "doma" kratak poljubac mi je bio premalo. Dobro, još jedan...
cjelov..ovaj put na crveni keramički prsten na malom prstu na desnoj ruci..
Za miran san i za sreću na putu 750 dugih snježnih kilometara.
Priznajem...i bilo je tako. Kada sam parkirao automobil u dvorište ispred svoje zgrade u rodnom gradu nakon 8 sati
duge vožnje,taj crveni prsten se već bio prilagodio porama moje kože tako da ga nisam ni osjećao.Nije mi smetao.

Da ne pitaju ljudi.. vrijeme je da ga skinem. I stavih ga u pretinac ispod volana..da bude blizu..
Eno ga..nemiče se od tamo..za sreću na putu..za moje pute i stranputice..
za vjetrove sa boka i za sunce u oči..za svaki minut proveden sa Njom...

Neka stoji...

Post je objavljen 11.02.2005. u 22:45 sati.