Uporni pijetao probudio me već prije 06:00 sati. Tako je bilo i prošlog jutra. Čim počne, ne gasi se sljedeća dva sata, a kukuriče u pravilnim razmacima od oko 10 sekunda.
Danas ujutro idemo u posjet dvama selima plemena Fulani i Bozo - Senessa i Sirimou. Za CFA 5000 po osobi jedan mještanin sredit će nam prijevoz do sela i natrag konjskom zapregom, takse u selima te razgled. Mali je zemlja u kojoj žive razna plemena: Peul (Fulani), Bozo, Bambara, Tuareg... i svi govore svojim plemenskim jezicima. Radi lakše komunikacije služe se francuskim, kao službenim jezikom, koji je ostatak nekadašnje francuske kolonizacije. Dan nije započeo dobro jer naš današnji vodič Amadou nije došao u dogovoreno vrijeme, u 08:00 sati, već sat kasnije što nas je malo revoltiralo jer je zbog vrućine u sela najbolje otići što ranije. A konjska zaprega je bila priča za sebe. Konj je jedva mogao potrčati tako da smo se od sela do sela kretali 5 km/h. Tako mi ga je bilo žao. Naša prva postaja bila je Senessa, selo Peula ili Fulanija. Mjesni poglavica proveo nas je po selu i objasnio da je Senessa glavni grad plemena Peul (Fulani) i da ondje živi 1830 stanovnika od ukupno oko 4000 Fulanija koji su raštrkani po čitavom Maliju: od Djennea preko Moptija do Timbuktua i njihove okolice. Šetnja kroz Senessu, a kasnije posebice kroz Sirimou, je poput šetnje kroz neko prošlo vrijeme. Nema struje, voda se dobiva iz okolnih (prljavih) jezera i rijeka, nema kanalizacije već se sve slijeva na ulicu, nema u kućama kućanskih aparata ni modernog posuđa već samo ognjište, jednostavne posude od drva ili gline i jednostavni kreveti od trstike. Ali unatoč oskudici svi su veoma srdačni i veseli. Čim vide došljaka, i to još bijelog, trče ususret, rukuju se. Svi pozdravljaju i obavezno pitaju 'Ça va?' (Kako je?). Jedino su nas se najmanja djeca, u majčinom naručju, bojala i plakala. Na trenutak bilo je preko pet dojenčadi koja su od straha plakala, a majke su ih tješile. Nezaboravljiv prizor. A malo veća djeca veoma vesela čim prime neki poklon poput olovke, slatkiša, keksa... Ovakvi prizori me samo podsjećaju zašto sam izabrao Afriku za moju ovogodišnju destinaciju. Kao i svim drugim putnicima po Africi, i meni se ona uvukla pod kožu. Velika zanimljivost Fulanija jest da žene bojaju područje oko usnica crnom bojom (ne bojaju usnice) te na ušima imaju velike naušnice zlatne boje (što je žena bogatija, to su naušnice veće). Također, neudate Fulani žene imaju gole grudi. Čim se udaju, pokrivaju ih.
Nakon Senesse krenuli smo prema Sirimou, selu plemena Bozo koje živi uz rijeke i jezera i bavi se najviše ribolovom. Konjskom zapregom smo došli pred samo selo, a potom smo se morali prebaciti u kanu koji nas je odveo preko rijeke (ili jezera) u Sirimou. Po našem dolasku odmah su prema nama pohrlila gotovo sva seoska djeca. Čini se da je Sirimou još izoliraniji od Senesse jer su nas djeca gledala sa čuđenjem: doticali su nam kožu, kosu, gledali odjeću, obuću, sat... I ono što nas je najviše iznenadilo u Sirimou jest da ima jako puno djece, a malo odraslih. Kako nema puno hrane, a ni vode (svi piju prljavu vodu iz rijeke/jezera), žalosno je bilo vidjeti djecu s nabreklim trbusima i ogromnim pupkovima. Po najvećem suncu napustili smo Sirimou i krenuli prema 5 km udaljenom Djenneu. Sunce nas je opeklo - dobili smo lijepu crno-crvenu boju, a ja sam skoro dehidrirao jer sam zaboravio uzeti vodu na današnji izlet. U Djenne smo se vratili oko 13:30 sati nakon prekrasno, ali toplo provedenog jutra.
Poslijepodne smo proveli odmarajući se u Chez Baba. Večer je bila neobično mirna: malo ljudi, bez glazbe bubnjeva (koji izgleda sviraju samo uoči i na dan velikog sajma - nedjelju i ponedjeljak). Naša posljednja noć u Djenneu.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:42 sati.