Marketing
"If I had my choice I would kill every reporter in the world, but I am sure we would be getting reports from Hell before breakfast" (W. Sherman)
Izgleda da je na blogu napokon 'sigurno' pisati. Blog se vratio iz mrtvih, a čini se kako je stabilan i kako više nema 'pubertetskih' problema. Nakon pada bloga i ponovnog dizanja, premještanja na drugi server... ovaj blog prvo nije radio, da bi se zatim meni prestao prikazivati iako sam i dalje mogao uredno editirati i unositi nove postove. U meduvremenu sam nekoliko puta pisao administratorima bloga, i izgleda da su problem uspjeli rijesiti. Jučer tako bacajm pogled na toliko osporavane almost/cool liste u potrazi za zanimljivim blogom, kada odjednom negdje pri dnu ugledam 'astro blog'. Vidi vidi, blog mi je dospio na almost/cool listu!! Pa lijepo, mislim u sebi, jako lijepo. Vjerojatno je slanje mailova administratoru zbog problema s prikazivanjem skrenulo pažnju urednika, pa eto barem neke koristi i od tog 'problema'. A i jednom sam poslao obavijet o blogu i postu s Titana, pa su možda urednici malo škicnuli pogled... Koliko god ljudi tvrdili kako im nisu važne te liste, meni je osobno ipak bilo drago i toplo oko srca vidjeti kako se blog pojavio upravo na TOJ listi. Štoviše, vrlo drago. To je automatski značilo da se blog izdignuo iz ogromnog oceana od nekoliko tisuća blogova i pojavio kao 'izbor urednika', kao 'preporuka'. A to opet znači da nekog vraga ipak vrijedi i da će ljudi do bloga lakše doći, više ga čitati, a njegov osnovni sadržaj - znanost i astronomija - biti još više popularizirani. Meni je osobno gotovo nemoguće doći do nekog zanimljivog bloga koji nije na nekoj od listi, jer nemam vremena tražiti i kopati. Zato uglavnom pogledam blogove s liste.
Iako je ovaj blog prvenstveno bio namijenjen ljudima s podforuma 'Prirodnih znanosti', a njegova svrha iznositi neka moja vlastita viđenja, razmišljanja, osvrte, novosti i objašnjenja s područja astronomije i znanosti, lijepo je vidjeti kako blog čitaju i drugi, oni koji ne dolaze na 'Prirodne znanosti' ili nisu u znanosti profesionalno. Na žalost, popularizacija znanosti u hrvatskoj je očajno loša. A osobne osvrte, razmišljanja i poglede stručnjaka iz različitih sfera znanosti i tehnologije gotovo je nemoguće pročitati u medijima ako se ne radi o različitim 'slučajevima'. Poput 'slučaja Radman', pa 'slučaja MMF i Ruđer Bošković', 'slučaja tsunami', itd itd. Osvrte znanstvenika o nekim novim otkričima, dotignućima ili događajima gotovo je nemoguće pronači. Cijeli medijski aspekt znanosti u Hrvata svodi se ili na prenošenje i prijevode vijesti stranih agencija, ili pisanja hrvatskih novinara o nekom dostignuću o kojemu su čitali iz nekog trećeg časopisa ili pronašli na Internetu. Na žalost, takvi su medijski izvještaji, novinske vijesti i televizijski prilozi najčešće skandalozno loše napravljeni. Ako se prevode strani tekstovi, to su u velikoj večini slučajeva očajno loši prevodi pri kojima prevodioc ne barata osnovnim znanjima iz prirodnih znanosti, a terminologija prijevoda nema veze sa dotičnim znanstvenim žargonom, već se prevodi 'iz riječnika', početnički i amaterski. Naravno, pri tome se posebno naglašavaju određeni dijelovi izvornog engleskog teksta, a nerijetko se događa kako se brojke napuhuju radi senzacionalizma dok se oni manje bitni dijelovi (prema mišljenju nesposobnog novinara) ispuštaju. Pa se događaju kako izjave znanstvenika budu izvađene iz konteksta, krivo protumačene i prenesene, a izjava oblika "Azijski potres je prouzročio valove visine do 15 metara, no budući mogući udar asteroida mogao bi uzrokovati valove i do 100 metara' postaje 'Budući tsunami uzrokovat će valove visoke 100 metara!'
Nakon takve vijesti znaju se i znanstvenici javiti s negodovanjem i izjavama 'ja nisam to tako rekao'. No, šteta je nepopravljivo učinjena - znanost i znanstvenik gubi na kredibilitetu, znanosti se više ne vjeruje, a još manje senzacionalističkim napisima s područja znanosti. Debeli kraj pokupe i one 'normalne' znanstvene vijesti - znanosti se jednostavno više ne vjeruje jer jednog dana govori jedno, a drugog već nešto drugo. Za običnog građanina, znanost je ono što mu mediji serviraju. A medijski konobar su upravo znanstvenici. Samim time novinarima trebaju još žešći senzacionalistički napisi kako bi 'uzbudili' javnost, pa odlaze u ekstreme. Dizanje mora uslijed globalnog zatopljavanja od 60 cm postaje 60 metara, narod se poziva u kolektivni zbjeg u planine, itd itd.
Naravno, u cilju senzacije i povečane tiraže, svaka panika među građanstvom je i više nego poželjna. To znači samo jedno - bolju prodaju novina. A to što su informacije netočne, a novinar lažov i nesposobnjaković, nije važno. U hrvatskoj gotovo niti jedan znanstvenik ne piše konstantno za dnevni tisak, časopis ili televiziju. Žalosno. Prije nekoliko godina postojala je grupa studenata i netom završenih inženjera na fizičkom odsjeku koja je često i redovno pisala za novine, posebno za Vjesnik. Na žalost, ta je grupa danas raspršena diljem svijeta i tek se tu i tamo pojavi koji članak. Za čudo, Vjesnik je još uvijek jedini dnevni list koji doista drži do svojih znanstvenih priloga - uglavnom ih pišu ili sami znanstvenici, ili novinari uz veliku pomoć stručnjaka. Sa druge strane, Jutarnji list i Večernji list prednjače s glupošću i idiotizmom u svojim 'znanstvenim' prilozima, koje pišu nesposobni ili loše educirani novinari koji uglavnom teže senzacionalizmu. No, ne treba se čuditi kada je tim istim novinama vrhunac novinarstva i udarni prilog iz Big Brother kuće...
Kako to rade one prave 'države znanja', i kakve oni profesionalne znanstvene novinari imaju (a koji su već po profesiji znanstveni novinari, educirani i u znanosti i u novinarstvu), pročitajte ovdje . Radi se o novinaru s jednog od najprestižnijih privatnih sveučilišta na svijetu - Caltechu, odakle dolaze nobelovci poput Feynmanna.
U Hrvatskoj nema znanstvenih novinara - to je otužna i sramotna činjenica. Nivo znanstvenog obrazovanja novinara je na nivou prosječnog, trečeligaškog srednjoškolca, a vrlo često i niži. Što je sramotno za jednu novinarsku struku koja na sebi nosi odgovornost objektivnog i kvalitetnog izvještavanja, 'reklamiranja' znanosti i tehnologije kao temelja razvoja društva. Naša Hrvatska navodno teži 'državi znanja'. No, daleko smo mi od te 'države znanja' kada nam mediji nisu sposobni kvalitetno o tom znanju izvještavati, informirati i na kraju educirati široko građanstvo. Prosječan novinar o znanosti gotovo pojma nema. Zadnji kemijski spoj je naučio u 4. razredu srednje škole, a fizičko objašnjenje neke prirodne pojave vidio prije najmanje jednog desetljeća. I sada takvi novinari pišu o znanosti. No, ponekad nisu ni oni sami krivi. Mlađeg novinara, još uvijek 'zelenog' urednik sigurno neće slati na teren, u ralje političkih vijesti ili ekonomskih problema. Rađe će mu povjeriti zadatak surfanja po internetu i pisanja 'znanstvenog priloga'. Jer to je po definiciji urednika 'lagan i neškodljiv posao', pa i ako novopečeni novinar pogriješi - nikom ništa, ionako znanost nikoga ne zanima. I tako se događa da novinar, jadan ni kriv ni dužan dobije u ruke 'vrući' kesten iz znanosti o kojoj pojma nema jer je zadnji puta nešto naučio 1988 godine na popravnom iz fizike. Pa se nastoji nekako izvući - najčešće vrlo teško, i uz katastrofalne rezultate. Pa još malo izmijeni i doda SF elemente senzacionalizma u znanstvenu priću, i evo super priloga kojim će urednik biti presretan. Prilog super zvuči. Jedini je problem što je takav prilog jedna velika laž - neistinit i veze nema s realnošću, ali super zvući - ozbiljno i senzacionalno. A ionako se nitko neće pobuniti ako članak nije baš znanstveno potpuno točan (najčešće je potpuno netočan) - znanstvenici 'nemaju' vremena za ovozemaljske stvari pa nitko neće protestirati (što je jednako tako gorka istina - znanstvena zajednica u Hrvata je pasivna i troma žabokrečina). I tako nastaju znanstveni prilozi u Hrvata....
Znanstvenog novinarsta u našoj zemlji nema. Točka. Na fakultetu novinarstva o znanosti i znanstvenom pisanju budući novinar apsolutno ništa ne uči, pa o tome apsolutno ništa ni ne zna. Učenje i tog aspekta novinarstva možda će započeti tamo negdje 2020. godine. A do onda čemo valjda napokon postati 'država znanja', kada smo već postali država seljaka i proletera, instant bogataša i nepismenih novinara tamo negdje na brdovitom Balkanu...
Post je objavljen 10.02.2005. u 00:44 sati.