Zbunjena sam. Previše informacija, previše događaja, uspona i padova. Ipak je sve to malo prebrzo došlo. Nisam se opustila od kada sam kročila u novu fazu mog života, nisam predahnula. Stalno idem, kroz crveno kroz zeleno, ništa me ne može zaustaviti. Ja lutam, izgubljena na bijeloj neispisanoj strani knjige mog života. Nisam je još krenula pisati, jer bi ispalo samo nerazumljivo baljezganje gluposti. Treba mi predah, trebam srediti misli, osjećaje, snove i maštarije. Što ja zapravo hoću? Ne znam! Zašto ja ne znam što ja hoću? Ja bih sve, i opet ne bih ništa. Sa svih strana šibaju me savjetima, zbunjuju me još više, kome da vjerujem, kada svi zvuče tako pametno. A ja se ne mogu odlučiti kamo dalje, kako dalje!
Moral, etika, tradicionalni pogledi, liberalnost, otvorenost, stav društva, ogovaranja, moje želje, moji nagoni i intuicija, moji snovi, ponos, čestitost, dobrota…. Da još nabrajam što mi se sve mota po glavi. Odjednom sam izgubljena u svemu tome i ne znam koji su moji stavovi. Kao da sam ih na ovoj prekretnici izgubila, ispali su iz mojeg jurećeg auta. Izgubila sam sebe i ne mogu se pronaći. Treba mi mir, ali nešto mi ne dopušta da se smirim, nešto me goni da idem naprijed kao da me nešto čeka, nešto što će riješiti sve moje dileme i pitanja; prosvjetljenje. Kasnim na neki kozmički ran des vouz sa samom sobom. Da li da se prepustim tom prirodnom nagonu i da nastavim dalje ne osvrćući se ili da stanem, zatvorim se i dobro razmislim šta mi je dalje činiti.
Moji jadni pokušaji tog zatvaranja su propali, ostala sam samo još više zbunjena. Nikada nisam bila osoba koja bi se prepustila životu (go with the flow osoba), uvijek sam imala sve pod kontrolom, a sada mi život kao zrnca pijeska curi kroz prste i ja ga ne mogu zaustaviti, uragan je prošao mojom sviješću, srcem u dušom i ostavio kaos za sobom. Možda mi je baš taj unutarnji nered potreban da se pregrupiram, obnovim, promijenim, napravim preuređenje mog duševnog interijera, naučim kako ne trebam imati sve pod kontrolom, kako ipak postoji spontanost i neizvjesnost. Možda sve ovo ima i nekog smisla ne nekom većem planu, možda sam držeći sve pod kontrolom, ne dopuštajući da mi se nešto spontano desi, skrenula sa puta kojeg mi je sudbina zacrtala, a sada me bacila u nemilosrdnu oluju kako bi me vratila na onaj pravi.
Post je objavljen 09.02.2005. u 23:17 sati.