Javio se, bili smo na kavi i rekao je istinu. Istinu koja me pogodila ko atomska bomba. Ostala sam paralizirana i zatečena. A mozak nije mogao funkcionirati. Viđa se sa još nekim curama, a htio bi se viđati i sa mnom. Kaže da zapravo ni sam ne zna što hoće.
Ne želi se vezati ovdje jer se vraća u London za 2mj i tamo ostaje barem pola godine, pa zašto bi se onda ovdje i vezao? A i što se tiče ovog izlaženja sa više osoba, možda je to normalno vani? Ja sam mu rekla kako ja to ne mogu, viđati se sa nekoliko osoba odjednom, ali da li je to zapravo istina? Ne, ne mogu sjediti na dvije stolice ako su osjećaji u pitanju, ali ako nisu da li bih onda mogla?
Povrijedio me, ma zapravo i sama sam se povrijedila dopuštajući si da sanjarim o nekoj vezi, iako sam dobro znala da odlazi, iako mi je rekao da se ne želi vezati. Ma znala sam ja od početka kako stoje stvari, ali si ih nisam željela priznati jer sam bila tamo gore u sedmom nebu. I zašto bi se sada ljutila na njega, barem je bio iskren, još mi je i poslao poruku ispričavajući se za sve. Sada barem znam na čemu sam. Osjećaje sam automatski isključila, postala sam opet alfa ženka, jaka i hladna. Začudo nije mi bilo teško prešaltati se. Sada sam spremna za igrice, koje zapravo i volim igrati kada su osjećaji isključeni.
Here I am, my old self, without feelings, no tears to spread, strong and cold, no one can hurt me, no one can control me, I’m stronger then I seem…
Post je objavljen 07.02.2005. u 20:23 sati.