Jedan je kralj lezao smrtno bolestan na svojim svilenim jastucima. Lijecnici njegove zemlje stajahu oko njega i bili su jedinstveni u tome da je jedna jedina stvar kralju moze donijeti zdravlje i radost: kosulja sretnoga covjeka, koju bi trebalo staviti kralju pod uzglavlje. Kraljevi poslanici se razletjese diljem zemlje i trazili su u svakom gradu, u svakom selu i u svakoj kuci covjeka u sretnoj kosulji. Medutim, sve koje su pitali o njihovoj sreci, bili su ispunjeni brigama i mukama. Napokon naidose poslanici na jednog pastira koji je pjevajuci i smijuci se cuvao svoje stado. «Je li on sretan?» «Ja naprosto ne mogu zamisliti covjeka koji bi bio sretniji od mene», odgovori im pastir nasmijano. «Podaj nam onda svoju kosulju», naredise mu kraljevi poslanici. A pastir im odgovori: «Ja nemam kosulje».
Ta zalosna poruka o jedinom sretnom covjeku kojega su njegovi poslanici pronasli, a koji ne posjeduje kosulje, natjeralo je kralja na razmisljanje. Povukao se u samocu i proboravio na samotnom mjestu tri dana i tri noci. Cetvrtog dana dao je da se njegovi svileni jastuci i drago kamenje razdjele narodu, i kako legenda pripovijeda, kralj je od tog vremena bio opet zdrav i sretan.
Mozemo zakljuciti: sreca nije nesto izvanjsko, ne moze se posjedovati sredstvima (npr. kosuljom), sreca je ponajprije nesto unutarnje, nesto sto pridonosi uvecavanju same covjekove biti. Simbol sretnog ovjeka je «biti gol» (bez kosulje).
Da ne ispadne da se tu radi o glorificiranju siromastva, najbolje nam govori simbolika u liku pastira koji posjeduje cak i stado ovaca. On je imao svoju zadacu koju je izvrsavao «smijuci se i pjevajuci», a koja je njemu osiguravala radost zivljenja. Presudna je ta cista radost njegove zadace, predanost sluzbi koju obavlja, razboritost i nepostojanje nikakve druge potrebe.
Suprotnost tome imamo bogatog kralja koji lezi na smrtnoj postelji, na svojim svilenim jastucima. Ti jastuci mu nimalo ne pomazu, kao ni drago kamenje, a ni podloznici mu nisu od velike pomoci. Promjena se moze dogoditi samo iznutra. I ona se stvarno dogada. Ali kako? Na nacin na koji se najbolje moze dogoditi, naime, korak po korak: razmisljanjem, u samoci i tisini, odbacivanjem «blaga», cinjenjem dobrih djela...