05.01.2005.
Kakav dan ljubav je u nama, kakav dan svi na ulicama…tralala… Već se dugo nisam probudila ovak dobre volje. Makar me to nije spriječilo da pokrenem raspravu sa tatom čim sam se dogegala u kuhinju, nekak ovak: kaj hoćeš da se dignem još ranije pa da mi se spava cijeli dan, ja sam u tvojim godinama radio, da a mama i buraz su još studirali, ma daj me pusti na miru…., pa u nekim stvarima sam pametnija od tebe…, kaj sad buš imala 21 god, okrećem očima, OK imala buš 23 (nakon kraćeg zbrajanja), pa izvolte se onda ponašat prema meni kao prema odrasloj osobi, odjurih van sa čajem i DVDom Troye (mislila sam da imaju neki dodaci, al niš nema). Ma kad si ja porazmislim te naše jutarnje svađe su normalnije od onog da mu samo kažem dobro jutro, ja sam se već navikla na njih, prestale su me ljutiti i živcirati već odavno, ja ih shvaćam kao jutarnju tjelovježbu uma i jezika, kardiovaskularne vježbe i uvrnuti način govorenja dobro jutro!
Sjednem u sobu pustim DVD odgledam si Pittovu guzu, da stavi smile on my face i počne pisat ovaj post i ko i uvijek ekran se zazeleni. Zeleni se već dva tjedna, pa se sredi, pa titra između zelene i bijele, ja ko budala navlačim kablove al sad više ni to ne pomaže. Počupat ću si kosu na glavi od muke, a monitor jednom kad zaista izludim leti kroz prozor, joj sa kakvim guštom ću ga frknuti i slušati kako se ne podu raspao u tisuću i jedan komadić. Evo ga sada se opet zabijelio, mislim da on to mene zajebava pa se sad eto pod prijetnjom da će biti bačen kroz prozor opet zabijelio. Samo da ostane tako jer ću si oči totalno pokvarit gledajući u njega onako odvratno zelenoga. Evo ga opet je zelen, mrzim ga, mrzim izluđuje me, imam takav neopisiv poriv da ga bacim. AAAAAAA ne mogu vam opisati moju frustraciju i agoniju, opet je bijel.
Sad ću se morati malo smiriti jer sam pisajući post izgubila dobro raspoloženje zbog monitora. Idem brzo da ga ne moram više gledati.
Post je objavljen 05.02.2005. u 00:55 sati.