20.08.2004.
Ležim u tunelu, sama, zaboravljena od sviju! Ili sam ja zaboravila sve, pa čak i sebe? Zatupljenost, mrtvilo, dosada se prikrada kao crv koji izjeda trulo meso moga tijela. Mrak, tišina, mir smrti. Ne postojim, ne dišem, srce je prestalo kucati, misli su prestale letjeti, krila su odrezana, noge polomljene, oči oslijepile, usne zašivene. Koliko je dugačak taj tunel? Ne mogu više hodati, padam, posrćem, nemam oslonca za koji se mogu primiti. Izlaza ne vidim, barem danas, možda sutra, nada još tinja. Možda ću za koji dan vidjeti svjetlost na kraju ovog smrdljivog tunela.
- 23:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #
• Ajme, ta metafora s tunelom, vidjeh je... uistinu, a crv... hmmm... dosada je jedan zdrav osjećaj ispraznosti... pokušaj zbuniti svoj mozak, isključiti osjetila, da vidiš što je prava tišina u tebi... zastrašujuće je... (Kontemplativa 20.08.2004. 23:53)
• da se chovjek zabrine (mad 21.08.2004. 01:29)
• vidjeti svjetlost na kraju tunela i nadati se da nije vlak... a na kraju krajeva jedino ti mozes srusiti tunel i najuriti tamu. samo ne gubi nadu. (isilloth 21.08.2004. 10:26)
• Slazem se s kontemplativom. Iskljući sebe, svoja osjetila, i kada začuješ krik tišine u sebi koji će biti gori od bilo kojeg zvuka umirućih stvorova, onda ćeš spoznati istinski osječaj samoće i izgubljenosti, i vijet ćeš da svijetlo u tunelu nije kraj tunela, već je to traćak nade u tvojim oćima koji tinja prije nego se ugasne, i ostane samo jedna prazna duša koja je nekad bila ljudsko biće... P.S. Hvala na komentaru na mom blogu. drago mi je da ima ljudi koji me razumiju. (Amor E Morte 22.08.2004. 20:54)
Post je objavljen 04.02.2005. u 23:48 sati.