19.07.2004.
Vraćala sam se doma sa cuge i osjetila nešto u zraku, tako dobro poznati miris, miris mog Velog Lošinja, miris mora. Možda je to bilo samo u mojoj glavi, miris proizveden mojom željom da ga opet vidim, da uživam u njegovoj ljepoti. Koliko sam puta sjedila na štengama odmarališta i gledala na rivu. Ljudi su šetali ližući sladolede, sjedili u bircevima, buka razgovora, osmjeha, zvuk cipela po glatkim kamenim blokovima, uske uličice, pjesma. Odlazila sam u šetnju oko male rive.
Put na desno- stepenice su vodile do Crkve iza koje se skrivala mala borova šumica, miris borovih iglica, cvrčci. Sjedila sam na klupici gledala more, tamno, veličanstveno, dozivalo me kako se obijalo o stijene, hodala sam dalje po puteljku uz borovu šumicu do male kapelice, tamo sam kroz prozor ubacila nešto novca i zaželjela nešto sasvim tajno. Uvijek me zadivljivala ta kapelica, obavijena nekim misterijem, imala je svoju priču koju ja nisam znala, bila je predmet moje znatiželje, moje mašte. Pored nje bio je svjetionik, maleni, a do njega dva stara topa na koja sam znala sjesti i gledati na drugu stranu, na hotelski kompleks Puntu, od tamo je dopirala muzika, a ja sam gledala u zvijezde, bilo ih je toliko puno. Nešto me je u grlu stezalo, ljepota mora i ljetnog neba oduzimala mi je dah. Dodir hladne stijene pod mojim bosim nogama, pikanje borovih iglica. Romantika koju nisam nikada dijelila, bila je samo moja, moja sreća koju nisam htjela podijeliti ni sa kim. Željela sam izaći iz svoga tijela i stopiti se sa morem, sa stijenom, sa mirisima.
Put ne lijevo uz rivu, pored birceva, slastičarni iz kojih je uvijek dopirao slatki miris kolača i dražio mi nepce, pa uz konobe iz kojih je dopirala muzika, pjesma, smijeh, štandovi sa raznoraznim drangulijama, meni su bili najdraži oni sa malim kućicama i brodićima od keramike, šarenih boja. Velike agave stare stotinu godina pokazivale su ponosno svoj prvi cvijet (barem sam njih povela sa sobom doma, ali nije to isto vidjeti ih uz more i kamen i doma u tegli). Svjetla Punte, dućani i suvenirnice, terasa sa živom muzikom, ljudi plešu, piju i jedu. Mala fontana u kojoj smo se kao klinci znali okupati kada bismo preplivali sa Ferala (to je plaža ispod male kapelice) na tu drugu stranu, zašto? ne znam bili smo djeca, a bilo nam i zabavno bježati od zaštitara koji su nas tjerali. Miris lavande obavijao me, strgala bih si jednu grančicu i mirisala je dok bih išla do Malog Lošinja stazom koja je vodila uz more. Vijugala je pa bi se sa dijela do kojeg su još dopirala svjetla Punte našao u mračnom djelu. Bilo me je strah hodati tim putem u mraku, more se nešto ljutilo, bilo je mrko, pjenilo se i vrištalo, osjetila sam ga kako živi svojim nekim tajnim životom. Ali iako me bilo strah uživala sam u svim tim zvukovima i osjećaju strahopoštovanja prema tom plavom divu.
Ujutro bih se dizala oko 8 kako bih odmah poslije doručka otišla na plažu. Voljela sam ići na Feral jer si tamo u more mogao ući samo nekim vratolomnim skokom sa kakve više ili niže stijene. Ponekad bih išla i na Rovensku, kroz uske uličice, uz kamene kuće, po blokovima od nekog skliskog kamena, pa bih morala paziti kada sam išla po štengama da se još ne bih poskliznula i razbila nos, mali gušteri stalno su trčkarali po putu, cvrčci su pjevali svoju pjesmu. Blizu Rovenske bila je još jedna malena riva u kojoj su bile mještanske brodice i naravno borova šuma. Otišla bih na jedan dugačak mol i popela se na vrh njega (koji je bio toliko uzak da su ljudi preskakali druge kako bi prošli), zavalila se i cvrljila na suncu. A onda buć u vodu, malo ronjenja, prskanja, nabacivanja sa loptom, malo sam si i gucnula tek toliko da osjetim kako je more slano, nije to baš bila pametna ideja al morala sam osjetiti more, pa onda se zicneš na molić da se malo osušiš sa nogama u vodi, pa ti se sol polijepi po tijelu, pa si slan i mirišljav od kakve kremice i uživaš u suncu, u plavom nebu kojim plove galebovi. Vraćala sam se s plaže onako predivno umorna, topla, mirna i odlazila do Crkve pa sjela na klupicu. Zalazak sunca, narančasto nebo, sunce se polako gubi u moru, plačem od tog prizora.
A sada sjedim tu u svojoj sobi stotinama kilometara od mora kojeg ove godine možda niti neću vidjeti. Tješi me to što ga nosim u srcu, što su moja sjećanja živa.
- 23:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #
• Mili Bože.. ko da sam opet bio tamo! U Velom Lošinju sam bio prije godinu dana.. svaki detalj koji si napisala, od rive, štandova, plaže.. slastičarnica.. svjetionik.. probudila si mi sječanja o tom mjestu skroz naskroz.. hvala! (tiptoe 20.07.2004. 01:47)
• Nema na čemu, Veli Lošinj mi jedini budi pravi istinski osjećaj mora. (Erato 20.07.2004. 12:47)
• još o velom lošinju.. the best je to kaj nema zvukova automobila i tutnjave gradske idile.. to mi je savršeno.. tak ti je i na silbi isto.. nema auta.. (tiptoe 21.07.2004. 00:55)
• a još neto.. there and back again.. samo jedno pitanje u vezi naslova.. jel ima veze s LOTR-om ? :-.) (tiptoe 21.07.2004. 00:56)
• Naravno, šta ćeš jedna sam od onih koji su jedva dočekali maraton Gospodara prstenova i pri tome uživali u svakoj sekundi filma kao i u knjizi. (Erato 21.07.2004. 23:32)
• Ajooooj! nemoj mi Lošinj spominjati! ajoooj... Idem sad plakati, obuzela me neutaživa čežnja... (colorblind 22.07.2004. 13:53)
• hello!!!!!!!!!! dopustit ćeš da ne doživim sve to iz prve ruke?! ja, tvoja frendica sumišljenica-tolkienofiličarka i sve što ide uz to, koju me znaš tko sam i što mi sve to znači....?!! ma ja ne vjerujem da si tajila to do sad. ako idemo negdje ovog ljeta, znamo kamo idemo. ma kakva fucking novalja, hej!:-) (tiniwiel 22.07.2004. 21:02)
Post je objavljen 04.02.2005. u 23:34 sati.