18.07.2004.
Padam u komu, život mi stoji na jednoj točci i ne miče se, stagnacija, dosada, rutina. Praznina u meni, oko mene. Zabava me očito zaobilazi u velikom krugu. Uzmimo primjer današnji dan.
Bila sam na roštiljadi kod frenda, događaj koji je puno obećavao ali nije ispunio moja očekivanja. Skupilo se društvo meni nekih poznatih i nekih nepoznatih. Počelo je OK… Frendica i ja smijala smo se na račun četiri klona, trendseterica, sponzoruša (kako su one dospjele tamo pitam se pitam, očito nekom pogreškom u procijeni). Savršeno namješteni osmjeh na licima tih djevojaka nije se skidao, da su dve pametne rekle ne bih se bunila, na pitanja odgovaraju sa "složenim rečenicama" (tj. sa ha ha ha), šminka je besprijekorna, frizura postojana (pa mora se za roštiljadu u Zagorju srediti kaj ne). Polovici društva nisu baš bile po volji, a drugu polovicu, koji su se skinuli i ponosno pokazali svoja salasta tijela (tj. jedan trbušni mišić koji su neumorno vježbali kako bi narastao veliki kao grčka lubenica), su nakon papice počele masirati. Nekak mi se činilo da budu sve završile s nekim u krevetu. Jedna si je odmah priuštila desert, nakon pojedenog ćevapa u usta je stavila još jednu "kobasu" pa je nakon obavljenog posla pokazala i ostatke "šlaga" na faci. Tako smo se nas par pokupili doma. Moram priznat nije mi drago kaj sam tak otišla samo zbog frenda koji me zvao, al kad se na vidiku nije pokazivala ni jedna naznaka neke dobre zabave morala sam pobjeći odatle jer bih gledajući klonice izgubila i ono malo živaca koji su mi ostali ili bih izgubila i ovo malo inteligencije što imam.
Dođoh doma, tuširanje, spremanje, idem ja još malo s frendicom van. A kad ono još veća katastrofa nego na roštiljadi. Prekrasno večer na terasici birca uspjeli su pokvariti ljudi koji su sjedili oko nas Više ne poznajem ljude u mojem malom gradu, il su to svi neki novodoseljeni s brda, il pak ovi sezonski posjetioci ("Hrvati" iz Njemačke). Sve se to nešto dere, viče, razbija, i kurči mašući novcima po zraku. Kultura na nuli. Nikog poznatog, normalnog.
I tak sam završila na svojoj terasi sa frendicom, nogama na ogradi zavaljena u stolicu, pogled na praznu ulicu, uživajući u svježem zraku.
Da li sam ja zaboravila kako se zabavlja? Možda sam prestara, ili sam postala mrtvo puhalo? Al šta ja mogu kada mene ne zabavljaju stvari koje zabavljaju većinu "mladih"! Izlasci su postali sve rjeđi i sve dosadniji. Radije ostanem doma nego da umirem u nekog prenapuhanom bircu. Baš me zanima da li je svim tim ljudima koje srećem vani toliko zabavno kako to projiciraju na svoje umjetne face. Nekako mi se čini da pola njih glumi da se zabavljaju samo da mogu reći da su svaki vikend vani i da je totalna ludnica. Ne želim glumiti, biti neiskrena prema samoj sebi, ne vidim svrhu u tome. Društvo nam je nametnulo neko pravilo da moraš izaći van, da ćeš zabavu naći jedino vani, u suprotnom će te smatrati čudnim, dosadnim u krajnjem slučaju jadnim. Ne kužim! Meni je bilo zabavnije sjediti na svom balkonu s frendicom.
- 00:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #
• mogla bi na moju terasu svratit:-) a i moraš vidjet leeloo:-) (tiniwiel 18.07.2004. 15:04)
• izlasci-kaj je to? ;-)) (colorblind 18.07.2004. 17:39)
• ja se isto ne mogu praviti da uživam i da se zabavljam ako mi je uistinu dosadno i tlaka.i ne zavidim onima koji to mogu. (slučajna prolaznica 19.07.2004. 11:14)
Post je objavljen 04.02.2005. u 23:33 sati.