06.06.2004.
Imam još 10 minuta do početka mojeg radnog dana. A moj radni dan svodi se na učenje. Eto napokon sam se uspjela iskobeljati iz kreveta u 7 sati. Jupi!!! Na veliko iznenađenje mojih staraca čiji komentar je bio «Što napokon si počela učiti»! Kao da ne štrebam i inače po cijele dane za taj fucking ispit, iako taj cijeli dan svede se na gledanje kroz prozor. Možda danas budem imala više sreće pa uspijem sjediti za svojim stolom nešto više od pola sata. I dok ispijam svoju jutarnju kavicu, koja će me nadam se dobro razbuditi, čekam da dođe moj stari koji je naravno na kavici u obližnjem bircu. Svako jutro on pohodi taj birc gdje se nalazi sa svojim vršnjacima, sve do reda pristalim pedestogodišnjacima, i razglaba o životu i svijetu. Možda sam ja paranoična ali jedan od njh me nešto gleducka, što se meni doslovce gadi. Kada malo bolje porazmislim njima je baš lijepo. Posao odrade, djeca su im odrasla, a zabave, rođendani i ostale fešte za majmunovo su im puno bolje nego naši izlasci u birceve. Da li se pošteno počnemo zabavljati tek kada dođemo u te godine, kada su nam životi ispunjeni brakom, djecom, poslom?
Post je objavljen 04.02.2005. u 22:56 sati.