Kako mi je ovaj siječanj projurio. Starim definitivno. Sjećam se kad mi je davnih dana tata govorio kako nakon tridesete dani naprosto lete. Nisam mu vjerovala. Ma daj, to ti stari fantaziraš. Ja sam još išla u školu i dani su se uvijek vukli. Kad će vikend , kad će praznici, kad će kraj školske godine, kad će ljeto...i tako non-stop. Sada nikako da usporim vrijeme. Dođe ponedjeljak...(puf)...već je petak. Najveća nepoznanica mi je, kako je moguće da se sati tako sporo vuku kad sam na poslu a opet sa druge strane tjedan mi proleti tako da se iznenadim kad shvatim da stiže (ili je stigao) petak?? Ima li još netko takav nebulozan osjećaj ili sam ja zbilja trknuta?
Post je objavljen 03.02.2005. u 11:38 sati.