Oduvijek samo citam vase blogove. Samo citam znaci ne gledam bas previse dizajne, gasim redovito glazbene podloge i ne klikam po shoutout boxovima. Citam postove, rijeci, ono sto dajete od sebe i sretna sam sto mogu to podjeliti. Uglavnom ostavljam neke komentare, onako na pola razumljive, u zadnje vrijeme depresivne, trudim se ostaviti kojeg smajlija, pusu, ali sve se svede na neka dubokoumna promisljanja. Ili se barem ja zavaravam tako. I onda se dogodi da dignem pogled s posta malo lijevo ili desno i u nekom stupcu omiljenih/citanih/najnapornijih blogova vidim svoje ime. Citam ponovo, pise OceanStar. Neki su cak i napisali komentare poput "draga", "pametna" uh, ma tko - osvrcem se unutar sebe i odjednom skoci misao: hej pa ja postojim! Ja postojim u tom virtualnome svijetu. Oprostite mi moji sublogeri sto sam u svome sebicnome zanosu i nerijetkim suzama previdjela da me citate, da me slusate, da me vidite. Wow. To je zaista prekrasan osijecaj. Hvala vam sto postojite, vi ljudi koje je briga za druge, a ne samo za sebe, vi koji odvajate minutu, dvije da bi citali svakakve moje misli, i jos 30 sekundi da bi me podrzali ili popljuvali. Hvala, ne zato jer citate vec zato jer marite. I to toliko da me i preporucujete drugima i prepoznajete kao mjesto gdje volite svratiti. Hvala svima!