Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/faber

Marketing

Road to perdition

" Shvatio sam u tom trenutku kako je jedini strah mog oca bio taj da njegov sin ne bi slijedio njegov put. I to je bio uistinu posljednji put da sam u ruke uzeo pištolj.
Svi vjeruju da sam odrastao na jednoj farmi. I možda je to na neki način i istina.
No, onome tko me pita je li Michael Sullivan bio odlična osoba ili je samo ponekad pokazivao znakove dobrote ja uvijek dajem isti odgovor: Bio je moj otac."...- posljednje riječi iz filma "Road to perdition" koji je otprilike prije godinu i pol igrao po svjetskim kino-platnima. Izgovorio ih je sin plaćenog ubojice koji je na taj način zarađivao za život svoje obitelji. Mali je već od samih svojih početaka srasao s tom činjenicom, posebno nakon što su mu osvetnici ubili majku i brata. Sudbina ga je tako dodijelila ocu i njegovu "zanimanju". No samo na kratko, jer i otac nedugo zatim završava svoj život.
Mi ljudi rijetko cijenimo roditelje i obitelj dok su oni uz nas. Sve je tako "normalno". I malo pomalo usuđujemo se iskazivati im svoje nezadovoljstvo stavljajući sebe u centar zbivanja i na tron umišljenog "ego-kraljevstva".
Ali kada te osobe nestanu iz tvog života nestaje idile igre, radosti i plesa oko tvoje osi, i on nas počinje učiti što on zapravo jest: borba za opstanak, preživljavanje, pravdu i malo ljubavi. Sasvim lagano ali sigurno primjećuješ nedostatak dijela tebe samoga. Nema ga više, otišao je u nepovrat. I pokušavaš ga dozvati iz tog nepovrata, ali sve se svodi samo na san: sanjaš njihove savjete, njihov smijeh, njihove geste, ma zapravo sitnice koje izgrađuju život; sitnice koje nisi bio u stanju cijeniti prije. I kad se probudiš, poželiš čuti njihovo disanje iz susjedne sobe, ali ostaje tišina...
I život te na taj način uči cijeniti i razumijeti njihove ciljeve i sredstva koja, istina, nisu uvijek bila savršena, ali nikako promašena: služila su životu, ne samo osobnom nego i njihovih dragih. Željeli su živjeti i davati život u nasljedstvo.
Ovo razmišljenje posvećujem svojim dragima koji su bili sa mnom a sad ih nema;
posvećujem ga i tvojim dragim nestalima, dragi prijatelju.
Ne bih njihov život nazvao "road to perdition" nego bih s Oliverom zapjevao:
"Oprosti mi, pape, sve te grube riči. I moj život sada na tvoj život sliči. Oprosti mi, pape, sad razumin tebe: gledam tvoju sliku gledajući sebe."

Uljepšajmo svojim roditeljima večer njihova života,
kao što su oni uljepšali zoru našega.


Post je objavljen 03.06.2004. u 01:09 sati.