Prošla večer i uopće cijeli ovaj safari bio je za pamćenje. Spavanje na otvorenom pun je pogodak. Naspavao sam se kao nikada prije. Oko 04:00-05:00 sati počeli smo se polako buditi. Došla je zora, a s njom i jutarnja hladnoća. Mora da se temperatura s dnevnih oko 35°C spustila na oko 5-10°. Svatko od nas izabrao je jednu dinu i s nje promatrao izlazak sunca, a s njim ponovno se pojavila igra pustinje - igra boja (crna, narančasta, crvena). U pijesku mnoštvo sitnih tragova. Mohammed kaže da su to tragovi škorpiona. Kasnije smo i vidjeli jednog. Za doručak poslužen nam je narančin sok, čaj od mente te kruh s namaz sirom, marmeladom i odličnim marokanskim margarinom. Pojeli smo, još se malo ispuhali na okolnim dinama i onda je, nažalost, bilo vrijeme za povratak. Uzjahali smo ponovno deve (Mohammed kaže da jedna deva može nositi oko 100 kg) i krenuli natrag prema Aubergeu. Sunce je počelo peći, ali nema veze. Svi smo sretni, zadovoljni. Preživjeli smo pustinjsku oluju, noćili u pustinji i potom se pekli na suncu. Krajnje iskustvo Sahare. Prošlu noć ne bih mijenjao za ništa na svijetu. U Auberge smo stigli za oko 1.5h. Ponovno je bilo vrijeme za tuširanje (da se makne pijesak koji nije ušao samo u cipele i odjeću, već i u uši, nos, oči, usta...). Odmor.
Povratak u Rissani bio je teži nego sam mislio. Budući da nije bio sajmovni dan, taksija nije bilo. Jedina opcija bila je da me Mohammed na motoru odvede do glavne ceste i tamo stopirati. Tako sam i učinio. Vožnja motorom kroz crnu pustinju (crna je zbog vulkanske aktivnosti u prošlosti) bila je uzbudljiva. A još uzbudljivije bilo je pronaći prijevoz na glavnoj cesti prema Rissaniju. Prošlo je nekoliko autiju, nitko ni da malo uspori. Tek nakon 20-tak minuta stale su dvije Francuskinje i drage volje me odvele do autobusnog kolodvora u Rissaniju. Odlučio sam uzeti noćni autobus za Marrakech koji iz Rissanija kreće u 17:45 sati i dolazi rano ujutro u Marrakech. Cijena je bila DH 140. Moj plan kad sam započeo ovo putovanje bio je posjetiti najprije Ouarzazate i Ait Benhaddou, a tek potom Marrakech. Međutim, odlučio sam napraviti malu izmjenu: najprije idem u Marrakech, a potom u Essaouiru. Autobus za Marrakech bio je, kao i obično, pun do zadnjeg mjesta. I najgori kojim sam se dosad vozio na ovom putovanju. Sjedala i gotovo cijeli bus polurazbijeni. Prvu polovicu puta toliko su se osjećali ispušni plinovi da mi je bilo slabo, a drugu polovicu puta bilo je pak prehladno. Ledeno. Uz to, do mene je sjedio jedan malo jači Marokanac tako da je cijelim putem zauzimao sjedalo i pol, a Marokanka ispred mene je malo polegla svoj naslon. Osjećao sam se kao sardina u konzervi. I tako cijelim putem.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:50 sati.