I tako... kraj (radnog) tjedna se bliži. Počeo sam štrebat za ispit koji imam u drugom. Opet nisam uspio ispunit tjedan zanimljivim društvenim susretima i izlascima kako sam namjeravao.
I have no life.
Druga stvar, nekako mi se čini da su blogeri, barem domaći, i oni koji nisu kolumnisti, nešto depresivni. Mislim, dosta njih mogu zamislit onak, u potkošuljama, raščupane glave sa šalicom hladne kave i čikom u ustima kak kljuckaju po tastaturama ispod škriputavog stropnog ventilatora, u stilu nekog oronulog film noir detektiva.
Pogledah "Return of the King" po negdje 83-ći put. I još su mi neke scene dobre. Razmišljam da odem u Tolkien's House, ja tam dolazim ko Gandalf u Shire, taman kad svi zaborave da postojim. A neda mi se opet ić solo... svi koje znam zaziru od tog puba ko da tam jedu ljude. Možda se boje da im one sjekire po zidovima ne padnu za vrat...
I za kraj, da napišem nešto ovdje, citat koji mi je zapeo za oko dok sam učio:
"Pismo će pospješiti zaboravljanje u dušama onih koji ga nauče jer će zapustiti njegovanje pamćenja. Zbog pouzdavanja u pismo ljudi će se sjećati na izvanjski način, pomoću stranih oblika, a ne iznutra, iz svoga vlastitog pamćenja (...) Nepisane riječi zbore kao razumna bića, no ako ih, željan znanja, nešto zapitaš, uvijek će ti odgovoriti jedno te isto. Svaka riječ koje je jednom napisana ostaje u svijetu - i kod onih koji je ne razumiju, i kod onih kojih se ne tiče. Ona ne zna kome se treba obratiti a kome ne treba.."
-Platon, "Fedar"
Čitajući ovo, zapitah se je li to korijen tog problema da se sve mudrosti na kraju izvitopere... da li je kriv način na koji se mudrost prenosi, ili je ipak korijen problema ljudska ljubav prema gluposti...
Post je objavljen 14.01.2005. u 18:17 sati.