Duboko, duboko u nama stanuje dusa.
I jos niko je nije vidio,
ali svako zna za njeno postojanje.
I svako zna sta je u njoj.
U dusi,
u njenoj sredini,
stoji jedna ptica
na jednoj nozi.
Ptica duse.
Ona osjeca sve
sta mi osjecamo.
Ako nas neko povrijedi,
bjesni ptica duse tumarajuci u nama
tamo i vamo, na sve strane
i sve je boli.
Ako nam neko pokazuje svoju ljubav,
skace radosno ptica duse;
mala, vesela poskocica,
naprijed i nazad,
tamo i vamo.
Ako nas neko zove imenom,
ptica duse osluskuje taj glas
zato jer zeli znati
da li se u tom glasu krije pakost ili ljubaznost.
Ako je neko zao prema nama,
ptica duse se smanjuje
i biva nijema i tuzna.
Ako nas neko prigrli,
ptica duse u nama
postaje sve veca i veca,
sve dok nas u potpunosti ne ispuni.
Tako joj dobro tada ide.
Duboko u nama skriva se dusa
i jos je niko nije vidio,
ali svako zna da je ima.
I jos niko,
jos nijednom bi da
rodi se covjek bez duse,
jer dusa smugne u nas
kada bivamo rodjeni
i nikada nas ne napusta,
nijedne sekunde,
tako dugo dok god zivimo.
Isto ko sto ne prestajemo disati
od naseg rodjenja do nase smrti.
Sigurno zelite znati
od cega se sastoji ptica duse.
To je sasvim jednostavno.
Nju ispunjava mnostvo ladica.
Te ladice ne mozemo
jednostavno otvoriti,
jer svaka je pojedinacno zakljucana
i ima svoj sopstveni kljuc.
Ptica duse je jedina
koja otvara te ladice.
Kako?
I to je sasvim jednostavno:
sa svojom nogom.
Ptica duse stoji na jednoj nozi.
Drugu drzi, dok je mirna,
skupljenu uz stomak.
Sa tom nogom okrece kljuc
ka onoj ladici
koju zeli otvoriti.
Povuce drsku
i sve sto je unutra
izlazi na vidjelo.
I posto sve sto osjecamo
jednu ladicu ima,
ptica duse ima mnostvo ladica.
Postoji jedna ladica za radost
i jedna za tugu.
Postoji jedna ladica za ljubomoru
i jedna za nadu.
Postoji jedna ladica za razocarenje
i jedna za ocajanje.
Postoji jedna ladica za strpljenje
i jedna za nestrpljenje.
Isto tako i za mrznju i za gnjev i za pomirenje.
Jednu ladicu za ljenost i jednu za prazninu.
U jednoj ladici se cuvaju
najtajnije tajne.
Ta se ladica skoro nikada ne otvara.
Postoje takodje i druge ladice
pred kojima sami imate svoj izbor sta cete da stavite unutra.
Ponekad smo ljubomorni,
a da i ne znamo.
Ponekad nesto kvarimo,
kada u stvari zelimo biti od pomoci.
Ptica duse nas ne slusa uvijek
i dovodi nas ponekad
u poteskoce...
Moze se razumjeti
da su ljudi razliciti,
posto imaju razlicite ptice duse.
Postoje ptice
koje svakog jutra
otvaraju ladicu radosti.
Tada su ljudi radosni.
Ako ptica
otvori ladicu jarosti,
tada je covjek ljut,
a ukoliko ptica
ne zatvori tu ladicu,
covjek ne prestaje biti ljut
Ponekad se ptica ne osjeca dobro.
Tada otvara zle ladice.
Ukoliko se ptica osjeca dobro,
onda otvara ladice koje nam prijaju.
Neki ljudi cuju pticu duse cesto,
neki veoma rijetko.
Neki je cuju
samo jednom u zivotu.
Zato je dobro
ako osluskujemo pticu duse
koja je duboko, duboko u nama.
Mozda kasno uvece,
kada je svuda tisina.
Michael Snunit, hebrejski pjesnik
(sa njemackog prijevoda hebrejskog originala od Mirjam Pressler preveo B.Cirkin)