Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/urkwan

Marketing

Sve

***Gospodin Ljubomir toga se jutra probudio obliven ugodnom toplinom zagrljaja njegove gospođe. Izašavši iz sna, ali još ne otvorivši oči, prvi put nakon 26 godina braka osjetio je tu neopisivu ugodu njena dodira, tu gustu mekoću fluida koji se iz njene utiskivao u svaku poru njegove kože i koji ga je činio da se osjeća kao pahulja pamuka nošena toplim pustinjskim vjetrom. Duboko je uzdahnuo, na što se ona promeškoljila i još tješnje privila uz njegova leđa. Njen jutarnji miris mu je na trenutak liznuo nosnice otvorivši pritom, sasvim iznenada, kolosalnu kriptu njegovih sjećanja. Mauzolej svih onih stvari iz njihova ranog zajedničkog sna koje su se ostvarile jednom davno i poslije više nikada pa su, kako ne bi raspirivale nostalgiju i sjetu, pomno duboko zakopane, sada se rasplinuo pred njegovim očima kristalno jasno im podastrijevši svoj cjelokupni sadržaj. Nemoguće je opisati kaleidoskop eksplozija doživljaja osjećaja koje su se u tom trenutku izmjenjivale negdje u gospodinu Ljubomiru šireći se istovremeno cijelim njegovim tijelom i pogađajući,, jednako snažnim intenzitetom kao u svojim epicentrima, svaku njegovu stanicu, ljuljajući u svojoj osi svaku njihovu molekulu. U tom kratkom trenutku u kojemu mu se prikazao cijeli njegov zaboravljani život, gospodin Ljubomir je prvi put nakon 26 godina osjetio neopisivu lakoću na svojim leđima, opuštenu prozračnost svojih pluća, nepostojanje sveprisutnog grča u svom želucu, nesputanu snagu u udovima.
***Prvi put nakon tih 26 dugih godina osjetio je onaj stari doživljaj sebe kao neodvojivog dijela cjeline prostora i vremena, kao nešto bez definirane kvalitete i kvantitete, jednako ravnopravno Bogu kao i zrncu pijeska. Nestale su granice, nestalo je bitno i nebitno, nestala je težina, a lakoća koja je zauzela njeno mjesto nije bila besciljna iako nije imala niti cilj. Bilo mu je lijepo u toj ljepoti bez fokusa. Bio je živ daleko preko granica beskraja. Okrenuo se licem prema svojoj gospođi. Zagrlili su se. Ona se počela buditi. Snažno i nježno je prislonio svoje čelo na njeno, svojim nosom lagano dodirnuo njen i svojima poljubio njena usta cijelim se tijelom snažno i nježno utiskujući u njeno. Ona je kroz polu-san ljubila njega i utiskivala mu se. Istovremeno snažno i nježno, počeli su prožimati jedno drugo cijelim svojim bićima. Lica i udovi, mišići i kosti njihovih tijela u pidžamama počeli su se ispreplitati, pretapajući se jedno u drugo, dematerijalizirajući se i ponovno se materijalizirajući u onom drugom, iznutra i izvana. Na trenutak su bili prozirni i izgledali kao dva spojena duha, na trenutak čvrsti i gusti sličeći pritom na spojene mase plastelina. Onda su se opet razdvojili kao bića od krvi i mesa, da bi se već u slijedećem trenutku ponovo stopili u jedno, sjajno, prekrasno, svijetlo biće iz kojega je sobu zabljesnula osvježavajuća lakoća misli i ispunjavajuća punina osjećaja. Tvar je postala trenutak koji se protegnuo u vječnost. Vječnost je postala početak.
Kraj.

10.1.2005.

Post je objavljen 10.01.2005. u 21:29 sati.