Neka obitelj krenula je u restoran na veceru. Konobarica je saslusala narudzbe odraslih te se naposljetku obratila sedmogodisnjem malisanu: Sto bi ti volio pojesti? Upita ona. Djecak pogleda stidljivo ostale za stolomi progovori: Ja bih rado jedan hot dog. I prije nego sto je konobarica uspjela zapisati njegovu narudzbu, plane njegova majka: Nikakav hot dog; donesite mu odrezak s przenm krupirom i mrkvicom. Konobarica je precula njezinu upadicu. Zelis li ketchap ili senf na svoj hot dog? Upita ona momcica. Ketchap - bio je odgovor. Za nepunu minutu bit ces posluzen, rece konobarica i odjuri u kuhinju.
Kada je ona nestala u kuhinji, svi su za stolom zbunjeno sutjeli. A onda momcic pogleda sve nazocne i obrati im se: Znate sto? Ona misli da sam ja stvarno netko i nesto!
Ovo je situacija koja dolazi do izrazaju kod pojedinaca: u ljudskom drustvu, u politickoj, strucnoj ili vjerskoj zajednici, a naravno i u obitelji. Pojedinac odlucuje o svemu sto izlazi i isijava iz njega, i to niposto automatski, kao posljedica i reakcija na strujanja i isijavanja njegove okoline na njega.
Majci ne mozemo pripisivati nikakvu losu namjeru, osim cinjenice da svojom dominacijom i izrabljivanjem nesamostalnosti nesumnjivo otezava razvoj svog sincica u samosvjesnog covjeka s izrazenom ja-osobnoscu. Raspolozenja lijepo pokazuju ono sto mu je uzvraceno: da nije bio ozbiljno shvacen, ne bi ni on sebe ozbiljno shvatio; da mu nije bila posvecena paznja, ne bi ni sam obracao paznju na sebe. To ce se sa njegovim osobnim dozrijevanjem mijenjati, ali ga moze jos dugo vremena pratiti.
Konobarica predstavlja korekturu odgojnog ponasanja. Ona podesava prostor na kojem ce se razvoj odvijati. Pri tome se ne radi samo o ispunjavanju zelja – iako se to moze zabunom doslovce procitati iz samog teksta – nego o sirokom samoodgovornom izboru umjesto uskogrudne poslusnosti odredivane sa strane (autoriteta). Radi se o sansi postati sam svoj i smjeti to biti. Kad je konobarica svladala prepreku, momak je – mozda prvi put – zacuo vlastiti glas u sebi.