sama, bez ikoga svoga,
tražim smisao života, smisao mene,
mojih osjećaja i svega moga.
Kao ptica selica, što
kraj svoga jata leti sama…
Nude mi put, i svoje svijetlo,
ali mene vuče tama…
I ja bih svoje jato što na
Jug se vjerno sprema..
A koje jato izabrati?
Zar moga Juga nema?
Izgubljena sam! Neshvaćena!
Ona igla u plastu sijena…
Daj, neka me netko nađe!
Ne želim vječno sama sebi biti sjena!
I ne treba mi cijelo jato!
Pored svega, tražiti toliko je grijeh!
Treba mi samo netko tko će me
razumjeti i bar ponekad natjerat na smijeh.
Puno je sličnih... ali netko
takav značio bi sve,
Jer nasmijati me je lako,
ali razumjeti ne…
Pored nekoga takvog znala bih
zašto živim, trajem i dišem…
A možda bih i shvatila
kakve glupe stihove pišem!!!
Post je objavljen 07.01.2005. u 23:54 sati.