Trcala sam i trcala tim putem i nisam stajala ni da ulovim zraka, a kamoli da ucinim ista drugo. S ocima na cilju, neosjetljiva na ogrebotine usputnih grana. Nije boljelo kada sam prvi put pala. Niti drugi, cetvrti, peti.. pregazila sam rijeke i bare, trcala sam dalje. Sa smjeskom, s nadom. Sa srecom na cilju. Ne nisam stala. Zaustavljena sam. Kada uobicajene prepreke nisu pomogle pred mene je postavljen zid. Zid od hladnoce, sutnje, neobziran, neispunjenih obecanja, nadanja pretvorenih u razocaranja. Ne mogu nista protiv toga zida. Topila sam ga ljubavlju, strpljenjem, razumijevanjem i potporom. Jos je tu. I tako sam konacno zaustavljena. Okrecem se oko sebe i uvidjam da sam sama. Ako netko i je iza toga zida i ima moc dolaska do mene ocito se to nece dogoditi. Tlo se trese, zid se rusi. Ali ja necu docekati i vidjeti srecu iza. Zatrpat ce me njegove cigle, cigle kojima ja nisam vrijedna nicega. Ni truda, ni volje, a o ljubavi da ne pricam. Neka me zatrpa. Bez trcanja ka cilju ionako mi nista nema smisla. Ionako mi nista nema smisla. Plakala sam sinoc u snu. Plakala sam danas u kadi. Voljela bih da su moje suze dolari za ljude u Aziji. Tko sam ja da se zalim na svoj zivot. Pa neka me onda zid zatrpa. Ionako mi nista nema smisla. Bez njega...