SPOMENIK NA SMETOVIMA (neko vrijeme u 2003.)
Moj pokojni djed je znao reci: “Postoje tri vrste ljudi; oni koji zaslusuju spomenike, oni koji im podizu spomenike i oni koji ne zavrjedjuju spomen plocu!”
Ova nedavna vijest da je srusen spomenik na Smetovima bas me nekako uhvati u raskoraku izmedju vremena sadasnjeg i vremena proslog i bi mi zao i Spomenika i svih sjecanja u izravnoj vezi s istim.
Nisu ljudi krivi sto je spomenik srusen. Krivi su vanzemaljci.
K’o mala djeca , zivjeli smo za izlete…Ponajvise jer Izlet Dan je znacio da se nece ici u skolu…
I dalje ce se morati ustati malo ranije al’ se nece ici u skolu… Naravno ,Smetovi i onaj spomenik su bili cilj i kota za osvajanje…
Da bi se uspjesno popelo na Smetove trebalo je i da se izvrse dugogodisnje “pripreme”, pa smo tako kao ravnopravni clanovi I i II razreda kod uciteljice Hedije znali da ce nam odrednica za izlet prvo biti Kamberovica Polje… Pa kada smo dosli do nesto “zrelijeg” uzrasta ( III i IV razred ) koji je obznanio cijelom zenickom radnickom narodu da mozemo hodati u dvoje a da se ne spoticemo o vlastite noge , iz Osnovne Skole “Ivan Goran Kovacic” odlazili bi na Babinu Rijeku … Tamo bi neki od nas “folirali” pred curicama da znamo plivati… “Foliranje” se ogledalo u tome sto bi ulazili u najplici dio Babine Rijeke te bi potom drzali glavu iznad vode a ostatak tijela ispod vode. Rukama i nogama bi se odgurivali od dna davajuci laznu impresiju da je rijec o iskusnim plivacima… Onda smo jeli pastetu… Neki pilecu a neki “mjesanu”… A pasteta bez kifle nije pasteta… Najvise kifli je imao moj prijatelj Erko i on ih je znao djeliti sakom i kapom…Amne Omeragic je dolazio s najboljom telecom pekom … Sasa je dolazio s kolacima iz Kasata… Svi bi oni dobivali bezrezervnu paznju djevojcica tako da sam ja od malih nogu naucio da ljubav zapravo dolazi preko stomaka!
Uciteljice iz A,B,C i D razreda sjedile bi zajedno, ispod kakvog drveta s debelom hladovinom ,I vodile bi svoje razgovore gdje su prepricavali sta je bilo dobro a sta lose na zadnjem Radnickom Savjetu, da li ce im muzevi dobiti povisicu u Zeljezari i dal’ ce biti dovoljno novca da se ode do Neuma i Zivogosca…Ponekad bi “podigle glas” u zastitu djevojcica objasnjavajuci nama ,djecacima,
da se curice ne smiju vuci za kosu…
Kasnije, kada smo s uciteljicu zamjenili s nastavnicima, i kada smo dokazali da nam orjentiranje u prirodi nije losa strana, dobili smo i sansu da “osvojimo” Smetove…
I dalje smo imali svoje kifle,pastete,telece peke i tetrapak Visoki C sokove… Put do Smetova je bio duzi pa se kolona po obicaju znala razvuci u nedogled… U grupama smo hodali, s zaviscu smo gledali starije ucenike kako imaju “vise slobode” i kako djeluju vise ozbiljno,pa nije bilo nista neuobicajeno vidjeti djecaka i djevocicu iz VII B kako se drze za ruke a Boga mi neki su se i ljubili i to ne samo u obraz…
Nastavnici s manje kilograma su hodali zajedno s nama a nastvanici koji su bili malo tezi za prevoz od skole do Smetova koristili su ili “ficu” ili “tristaca” …Kasnije su “lade” dale jos jednu mogucnost izbora…
U svakom slucaju “penjanje” je za neke od nas trajalo poprilicno dugo tako da je bilo posve logicno da “razvijemo” pricu o razlicitim temama…Kako je suma okruzivala put do “vrha” najslusanije price bi bile o tome kako je NEKO, u to i to vrijeme, pronasao covjeka koji se objesio u ovoj sumi…
Govorilo se i o velikom medvjedu…No , meni je najdraza bila prica o vanzemaljcima…
Po toj prici ,NEKI ljudi su JEDNE noci vidjeli kako je leteci tanjir preletio preko smetovske sume a to je znacilo samo jedno;da su vanzemaljci bili tu s razlogom i da su mozda jos uvijek skriveni, tamo negdje u sumskom mraku.
Prva “penjanja” do Smetova pamtim i po tome sto sam bio jako zedan… Zadnja kuca je bila nekih kilometar-dva od Bolnice…Nasuprot te zadnje kuce bila je cesma… Ako nisi natocio sebi vode na toj cesmi do naredne cesme trebao si da se popnes skoro do Planinarskog Doma, pa ako nisi bio stedljiv na svojoj vodi, zedj je postajala tvoja stvarnost. Tako sam ja i u praksi svladao i onu lekciju iz Biologije gdje se kaze; “da covjek bez hrane moze al’ bez vode ne moze”!
Usput zmo znali naletat’ na djecu i starije zene koji bi sjedili pokraj puta i prodavali borovnice I kupine… Bili su “gorstaci” ali su nekako cudno bili sretni u tom svom “gorstakluku”…Zivot im je bio jednostavan i nit’ su oni od zivota trazili puno, nit’ je zivot od njih puno trazio…Ipak ta mala djeca su nas gledali s nekakvim cudnim sjjem u ocima… Bilo je to nesto kao “istrazivacki” pogled
gdje su pokusavali da osacuju kakva je to “magija” oko ove gradske djece I sto mi imamo tenisice a oni nemaju…
Za razliku od njih, mi smo njima zavidjeli na mirisu borovnica i malina s kojim su oni stalno bili okruzeni, jer u zenickom smogu nije bilo nicega sto bi se dalo nazvati “mirisom”…prije kakvim sumpornim smradom …
Onda je dolazila ta zadnja etapa penjanja… To je onaj dio kada se izlazilo iz sume pa smo pogled bacali po livadama…Prica o travi i ovim livadama pocinjala je i zavrsavala s tim da se trava s ovih
livada koristi za stadion Bilino Polje… Znajuci to , ova trava vise nije bila samo obicna trava vec je imala vise,onako, plemicki status… Vidis ti nas, hodamo po travi po kojoj ce trcati i Mate Gavran,
i Hajduk, i Buza, a Vujacic ce bas na istoj sacuvati bod u zadnjoj minuti u utakmici s Dinamom…
Nije to ,tek tako, NEKA trava…
Vidjevsi Planinarski Dom znacilo je da si s tu…nadomak Spomeniku…
Spomenik ,sam po sebi , nismo dozivljavali kao Spomenik Palim Borcima NOB-a…Mi smo ga dozivljavali kao Spomenik Prekrasnom Pogledu Na Grad Pod Smogom…
I zato znam, da OVI sto su srusili spomenik nisu ljudi…ONI su vanzemaljci iz one sume koji su cekali da dodje sigurno vrijeme za njih pa da pod okriljem noci izacu na “otvoreno” i da onda sruse
Spomenik Prekrasnom Pogledu Na Danasnji Grad Bez Smoga…
Mozda je Spomenik i “osjetio” da mu se sprema takva zalosna sudbina… Mozda Spomenik nije htio dalje bez Grada S Smogom… A, ko ce ga znat’? “Rusenje” ce valjda biti jos jedna tema u razgovoru nekih novih klinaca prema vrhu.
Zoran Misetic
Post je objavljen 02.01.2005. u 17:03 sati.