Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/adriatic

Marketing

No idila nije potrajala jer su Rusi upali u Čehoslovačku i tenkovima sredili Praško proljeće, pa je situacija na Mađarskoj granici postala jako zategnuta. I tako se dogodilo da su «stari» vojnici koji su već brojili 8,7,6,...odjednom morali u rovove na granici. Po danu bi sunce upeklo da ti mozak prokuha pod šljemom, a noću bi pala kiša i pretvorila rov u blatnjavi bazen.
Na kraju su, nakon više od mjesec dana torture, «stari borci» otišli kući ko pokisli miševi. Ja sam imao sreću otići u «radnu ekipu» u Sentu. Taj gradić pamtim po očajno sluzavoj vodi za piće i po super jeftinom voću: umjesto vode «pio» sam, lubenice, šljive i sl. Živjeli smo u golemom kasarnskom krugu, u kojem su se spretni dečki mogli lako sakriti.
Na samo početku jedan nas je širitlija, pred grobljem «Šermana» (tenkovi iz II svjetskog rata, u poluraspadnom stanju), ljubazno obavijestio da u nekakvom nemogućem roku pola tih tenkova mora biti «osposobljeno za front». Naravno nije osposobljen ni jedan, ali valjda nam je ta govorancija trebala pobuditi patriotski i borbeni duh. Uglavnom petljali smo nešto oko nekih starih vozila i ne znam je li od nas bilo ikakve koristi. Šef nam je bio neki stari dobroćudni zastavnik, koji ne neke od najgorih lijenčina morao potezati za noge iz kreveta da bi uopće ujuto ustali.
Glavni je frajer bio jedan razvodnik kojeg su najurili iz vojne akademije nakon prve godine pa je morao odslužiti još pola godine. Bio je iz militarističke familije koja ga je natjerala u Akademiju. Kada su svi uvidjeli da od toga brašna neće biti pogače poslali su ga među nas «radnike», kao za kaznu. Za nas ostale bila je to nagrada, jer u tadašnjoj državi «radničke klase» kao vojnik bio si marva po kojoj je svatko mogao pljuvat (osim kada si imao metak u cijevi), a ovdje smo kao «radnici» bili privilegirani: radili smo malo, nismo išli na straži i nitko nas nije maltretirao.
Kao osobu u koju se možeš pouzdati obično bi mene zapao zadatak da tražim našeg razvodnika (nesuđenog oficira) koji bi već ujutro klisnuo. Kako je kasarnski krug bio golem događalo bi se da ga, uz najbolju volju, ne mogu pronaći, pa ne bi zadugo bilo ni njega ni mene. I tako nije nam bilo previše loše, ali onda se je politička zategnutost olabavila i vratili smo se u kolotečinu.


Post je objavljen 29.12.2004. u 12:33 sati.