Ako me poželiš…poklonit ću se, pokleknut ću pod tvoje noge, ali ne kao rob, ne kao pokoreni lutak već kao muškarac koji se poklanja iskonskoj ženi. Samostalnoj, snažnoj i tvrdoj… i mekanoj, ranjivoj i nečijoj. Baš kao nekad davno. Kao muškarac koji se klanjao ženi i uzimao je sa sveopćim poštovanjem jer nije ona simbol ili slika života. Ona jest život. A on je to znao. Danas mu se smiju da je bio glup, zaostao. Podrugljivo ga nazivaju spiljskim čovjekom, a zapravo ti koji mu se smiju žive u spilji vlastite oholosti i egoizma. Taštine.
Ne tražim i ne želim priznanje da sam osjećajan, pametan, dobar. Ja sam kao i svi drugi ljudi. Samo tražim ljubav i mir toplog strastvenog zagrljaja. Tražim prijatelja u tebi. Tražim istinu i tražim požudu istu onakvu kakvu nudim i tebi. Tražim srce koje sluša svijet oko sebe i čuje istu melodiju kao i moje. Istu melodiju, ali drugačije. Tražim da mi otkriješ svoju dušu, da mi pokažeš sve ožiljke i nezacijeljene rane. Da spomeneš svaku suzu koja je pala u gorčini satrtog povjerenja i prijateljstva. Lažljive ljubavi. Jer ja ti zauzvrat nudim isto. Utjehu i ljubav. Bit ću tvoj vodič kroz maglu svakodnevnice. Tvoj svjetionik, tvoj lučonoša, a ti ćeš biti moj. Pružam ti dušu ranjivu kao i svaku drugu, samo naučenu da se brani drugačije od drugih, da se obrani možda bolje od drugih. A ipak isto izbrazdanu životnim porazima i pobjedama poput tvoje. I nikad više nećeš biti sama. Ako ne vjeruješ, pogledaj u moje oči. Vidjet ćeš ponos i razumijevanje istinskog muškarca. Ne podložnog lakeja ili nestalnu budalu.
Ako želiš bit ću tvoj. Samo moraš pružiti ruku, a ako ne… vratit ću se. Možda ne u istom tijelu ni očiju iste boje. Ali bit ću tu… negdje. Samo me moraš poželjeti…
Post je objavljen 27.12.2004. u 01:04 sati.