Izlazim u noć. Ledeni vjetar mi puše u leđa neumorno mi hladeći šiju. Povlačim kragnu zimskog kaputa prema glavi, i komentiram vlastitu inteligenciju jer nisam ponio ni kapu ni šal. Trpam ruke žurno u džep i krećem niz sivo tamnu ulicu. Lokve nedavno pale kiše polako se lede. Ne razmišljm o tome. Promatram užurbane ljude. Kao da lebde pokraj mene ne obračajući pažnju na mene, kao i da nisam u njihovom svijetu, kao da sam tek duh koji se zaželio da na trenutak vidi svijet koji je odavno tijelesno napustio pa je uspio od nadležnih isposlovati propusnicu za taj izlet. Kao zbog dobrog vladanja tamo gdje god već duhovi obitavaju. Ili je možda obrnuto. Možda su ti živi tek na izletu prošaranom prolaznosti i nestalnosti, dok ne umru i time si kupe ulaznicu za zagrobni život. Koji je izgleda neka vrsta čekaonice dok ne stigne vlak vječnosti da nas odvede u raj ili pakao. U svakom slučaju nisam zamjetan. No, to i nije ništa čudno. Rijetki se danas osvrću. Ni ja nisam neka iznimka. Prestao sam se odavno osvrtati. Savršeno sam se uklopio u ovaj svijet lima, stakla i betona. Materijalizma. Nema duhovnosti, pa čak ni u crkvama, ako ih je ikad tamo i bilo. Sumnjam. Odavno su crkve, hramovi i mošeje pretvorene u ogromno stado zlatnih teladi, onakvih kakvo su Izraelci izlili da bi mu zahvalili što ih je izvelo iz višestoljetnog ropstva. Na način na koji su ti Izraelci izgubili strpljivost čekajući Mojsijev silazak sa Sinaja, tako ni “moderni” ljudi nemaju strpljenja da stanu i pročitaju svetu knjigu. A u njoj piše debelim slovima: bez ikonografija, bez institucija ili bilo čega materijalnog što bi čovjek mogao ili želio napraviti u ime Boga, MOLIM!. Ali lakše je podići crkvu ili izrezbariti raspelo i samodopadljivo se smješkati likujući kako smo dobri vjernici i istinski humanisti nego ispružiti ruku drugom čovjeku. Skromno i bez predrasuda, ne osuđujući ga. Zato sam se i odavno prestao osvrtati. Bilo mi je dosta uprtih prstiju, oštrih, zajedljivih pogleda i ciničnog smješka. A s vremena na vrijeme opazim takve geste uprte prema drugima. Šačici onih koji još uvijek imaju srca, koji slušaju svoju dušu kad se bune, kad plaču, kad dižu glas za svaku vlat trave nasuprot betonskim grdosijama, tim košnicama ljudi, koje se dižu poput gljiva poslije kiše. Ja prolazim pored tih posljednjih križara ljudskosti spuštena pogleda ne želići im pružiti ruku da se izdignu iznad blata ljudske pohlepe. Bez da svojim grlom poduprem glas osvještenosti.
I prolazim žurno pokraj njih, a žedan sam ljubavi i gladan sam strasti. Ako ljubav još uopće i postoji ili ju je zamijenila zadovoljstvo i požuda. Iako ima ljudi koji tvrde da pozanju što je ljubav, da su probli njene gorko-medene usne, ne vjerujem im. Mislim da se ljubav već odavno izgubila. Nije umrla iako su je oderali, uboli, pribili, raskrvarili, već se sakrila. Čeka nekog čistog da dođe. Nekog imunog na gluposti svakodnevnice i slabosti ljudske. Nekog duhovnog. Suosjećajnog. Nekog tko ne odbija da vidi samo zato jer je lakše zatvoriti oči i okrenuti glavu da ne čuje. A ja? Što ja čekam? Ja čekam nekog tko uništava sve što dotakne. Da me poljubi i da smrvi ovu kamenu koru koja se poput lave upekla u moje ledeno srce. Da mi dahom odledi odavno zamrlu dušu. Da mi rastvori žile kako bi vidio da li u njima još uvijek teče vrela krv ili tek ledena voda. Nekog tko će probuditi život u meni. I kako god da taj život bio bolan ipak je topao i sladak. I moj. Ja želim da živim! Opet, ponovno i jako.
Hodam niz ulicu sa rukama džepu, a ledeni vjetar mi tuče u lice. Hmm, ne nije vjetar okrenuo smjer, ja sam. Nisam se izgubio, znam točno gdje idem, gdje mi je krevet. Samo ne znam tko sam…
Post je objavljen 27.12.2004. u 01:02 sati.