Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gemini

Marketing

žena-ptica

Nemiran sam. Izlazim u noć, kiša neprestano pada, a ja pratim njezin trag. Capkam ulicama bez određenog cilja promatrajući ljude koji užurbano kreću put svojih odredišta. Odjednom kao neka sjena nešto proleti kraj mene. Ugledan ženu na autobusnom stajalištu. Čudno, nisam je malo čas zamijetio. Izgleda kao da nekog čeka. Golih ramena i pokisla. Ne znam ju, ali osjećam da ju poznam. Znatiželja me odvlači k njoj.
Prilazim joj pokušavajući nešto reći, ali uzalud. Podigla je pogled. Ostao sam bez daha. Ne vjerujem svojim očima, ali prepoznajem ju. To je ona. Mekana, nježna, krhka poput ptice. I vruća, strastvena, nezasitna poput žene. To je žena - ptica. Nestalna, neuhvatljiva, ničija. Simbol ultimativne, čiste ljubavi. Simbol života. Ona bira srca koja sjaje, zrače dobrotom i blagosti. Poput gavrana privučenog nekim sjajnim predmetom. Pružam joj ruku.
Mozak mi se isključio, misli su stale. Ne postoji ništa oko mene samo ja, samo ona, mi. Dok je držim za ruku prepuštam se da me vodi neki nagon. Vjerujem mu bezgranično znajući da me vodi put mog stana. Ne znam kako smo ušli kroz vrata, možda smo uletjeli kroz prozor. Ne percipiram stvari oko sebe, moj pogled, misli, sve je usredotočeno na krevet, na nju. Poput droge udara brzo i oduzima te cijelog.
I dok ližem nektar s njenih usana osjećam se poput boga koji pohlepno pije svoju dozu hlapljive ambrozije kako bi zadržao besmrtnost, vječnost. Njen vrat, njene grudi, leđa prekrivam bezbrojnim vrućim poljupcima. Proždirem je dodirima, pogledom. Nestrpljivo čekajući da prodrem u nju. Moja glad je bezgranična i ona to zna. Obavija me rukama i nogama, poput udava koji se sprema istisnuti i posljednji dah života svoje žrtve. Podatno mi se otvara dok moj ud prati trag njenih sokova. Volim je kao što gladijator voli kurtizanu prije finalne borbe, nesiguran u ishod. Kao osuđenih na smrt kojemu je posljednja želja da kuša juhu ljubavi iz tanjura pohote i strasti. Baš tako…volim je pohotno, strastveno, čvrsto i nježno. Njeni uzdasi vode me u raj, njen krik u ekstazu…
Zaspala je. Gledam je kako mirno diše. Slušam je. Spokoj joj se odražava na licu. Predivna je. Prstima ruke nježno joj milujem dlan. A dok to radim kroz mozak mi prolaze stihovi Parnog valjka: «…Ja sam samo jedan u nizu;
Ne znaš im ni broj;
Drag sam samo kad sam ti blizu;
Tad sam tvoj, samo tvoj…»
I svjestan sam tih riječi kao ničeg do sad. Urezuju se sve dublje i dublje u mozak, srce, bitak mog bića. Ali neću plakati, ne, nemam vremena za to. Želim uživati u njoj, u njenoj blizini dok je još tu, kraj mene. Plakat ću kad nestane kao što to uvijek radi, bez riječi ili znaka da li ću je opet vidjeti, grliti, kušati,… Ili će biti u zagrljaju drugog?
Odupirem se izdajničkom umoru koji donosi sladak san na oči. A ne želim spavati, želim ostati budan, želim je gledati jer ako zaspim nestat će poput ptice kao da nikad nije tu ni bila. Borim se sa snom, ali bezuspješno. Okružio me plašt mističnog slatkog sna. Siguran sam da je to njena magija. No, miran sam. Spokojan. Sretan…
Jutro mi donijelo nemir. Nema je. Iskačem iz kreveta i mahnito je tražim po stanu. Ništa, sve je prazno. Zvao bi joj ime, ali ga ne znam. Ljubav? Patnja? Strast?… Koje je? Razočaran i slomljen vračam se u spavaču sobu. Liježem u krevet proklinjući snove što su se opet tako okrutno, ružno poigrali mojom sviješću. Ležim mirno, misli lutaju brzinom svijetlosti. Ali čekaj! Nešto je drugačije ovog jutra. Ne vidim ništa. Samo osjećam miris dunja… miris spokoja i zadovoljstva. Dolazi sa kreveta. Polako dižem jastuk poput djeteta koje sa strepnjom u srcu otvara božićni poklon nadajući se da je unutra upravo ono što je najviše priželjkivao, čemu se najviše nadao. I evo ga!
Ispod jastuka jedno pero. Mekano, crno, sjajno…. prekrasno. Sad shvaćam da nisam sanjao. Sad znam. Doći će mi opet!!!


Post je objavljen 27.12.2004. u 00:59 sati.