Ovo nije samoreklama. Nije ispovijest počinjenog grijeha i nije optužba. Ne tražim sažaljenje ni laskavu pozornost. Odobravanje. Ovo je tek izjava pogrešno okrivljenog dječaka.Okrivljenog da zbori sa zlobnima, da se hrani ljudskom tugom, patnjom. Da pleše u kolu prokletih gorkih cinika. I da uživa u tome jer je prepraznog bezkrvnog srca da bi uvidio ljubav i ljepotu svijeta, života. I spočitava mu se da je slijep i gluh i da mu nedostaje ljudskosti. A srce krvari iako je optuženo da je pesimistićki tamno, altruistički prazno, da je bez kapi krvi. Samo da je puno gorčine, srdžbe, zlobe i bekonačne kritike.Ako se pitate što je tu tako čudno, zašto da se obazirete na stvari koje se dešavaju bezbrojnima svaki dan? Stvar je u tome što me optuži srce kojem šapćem nježnosti na toplom jastuku, srce koje zna moju prošlost, moje ljubavi, nadanja, zebnje i strahove. Jedno srce koje me zna u dušu. I to užasno boli. Poput kolca u prsima odavno zaspalog vampira. A kako se braniti i ima li uopće smisla kad je sudačko srce kolebljivo i sumnjičavo u onome što mu je već odavno otkriveno i položeno na dlanove. Kako suspregnuti suze?
Post je objavljen 27.12.2004. u 00:52 sati.