Sreo sam je one noći kad je svijet izgubio i posljednje uporište nježnosti, morala i istinoljubivosti. One noći kad je tamo negdje na istoku, u gradu uz rijeku krik bebe zagušen udarcem kundaka. Ili je proboden bajunetom? Nitko više i ne pamti, ni svijet, ni ja.
Rasplesana poput mjesečeve kćeri privlačila je pažnju nekom mističnim energijom. Oko nje bezdušni zombiji gladni tuđih sudbina. Kao magnet vuklo me nešto neodoljivo k njoj.
Proždirala me pogledom. Ne znam kako sam došao do nje ili je onda možda prišla meni, ali u trenu ništa oko nas nije bilo bitno, ništa i svašta. Polako sam tonuo u trans opijen mirisom besmrtnosti. Privila me uz svoje tijelo i poput zmije sa tisuću ruku uvijala se i raspuzala svud po meni. Podsvjesno sam čekao njene očnjake da probiju tanku opnu kože koja štiti vratne žile. Očekivao sam slatku tupu bol i mlaz svježe tople krvi da klizi niz moje tijelo. Bio sam gladan ljubavi, bjesnomučno žudeći za njenim slatkim, mekanim, prevrućim usnama. Dala mi je razlog da vjerujem u sve, da vjerujem u nas. Želio sam je tu na tom mjestu, sada, previše... i tad je došao on.
Hladnog staklenog pogleda i malog sarkastičnog smješka na licu. Kombinacija je bila ubitačno precizna i udarila me ravno u srce, izbila mi dušu. Pružio joj je ruku, a ona je bez riječi iskliznula iz mog zagrljaja i krenula za njim. Ne okrenuvši se samo ispusti grohotan demonski smijeh. A ja kao malo djete koje zna da su ljudi u bijelom došli ubiti mu psa, u grču. Susprežući već odavno isplakane suze gledam, ali ne vidim jer ne vjerujem. Poigrali su se samnom poput šahovske figure, poigrali i odbacili. Kako je moguće da to nisam vidio? Ali zar ne shvaća da sam dovoljno dobar za nju? Zašto to ne vidi? Pa naravno, on je bio tu prije i dao joj sve što treba i želi. Zašto uvijek ja dolazim prekasno i na pogrešnom sam mjestu? Sada sam končano shvatio ono što sam odavno znao. Ja sam tek uljez. Osjećam se posramljeno, poniženo i izdano od vlastitog ega. I dok gledam njih dvoje kako zagrljeni odlaze u noć ja polako padam u očaj vlastite nezrelosti, umišljenosti, razmaženosti. Kunem se da sam čuo kako mi se srce para. Ta bol i jad isprepleli se u gorku tamnu masu željni da poput lave izbiju na površinu. Gromoglasno.
Već se spremao krik kad osjetim prodoran miris urina i šećerno-slatki zadah jeftinog alkohola. Mutnog pogleda i frfljavih riječi noćna me protuha trgne u realnost svakodnevice pitajući: «Ej stari,… imaš Kunu?»
Bilo me stid pogledati ga u oči jer sam znao da moja isprazna «muka» nije ništa u usporedbi sa srušenim životnim mostovima pred kojima se on nalazio svaki dan. Dao sam mu novac i nestao iza ugla kao da i nikad nisam bio tu. Kao da je sve to bio samo jedan ružan san. Samo neka polusnena fantazija stvorena da nahrani samosažaljevajući ego.
Post je objavljen 27.12.2004. u 00:49 sati.